Presuda kojom je njemački sud ograničio pravo svoje nacionalne banke da sudjeluje u programu ESB-a, opasan je pravni i politički presedan koji može potkopati temelje Unije
Petog svibnja ove godine, njemački Ustavni sud vlastitom je presudom doveo u pitanje legitimitet programa kupovine državnih obveznica, koji provodi Europska središnja banka (ESB). Europske sud pravde sada optužuje njemački Ustavni sud jer »ugrožava jedinstvo pravnog poretka EU-a«. Europski suci ističu, da je »samo Europski sud nadležan utvrditi je li pojedini akt EU-a, uključujući ESB, u suprotnosti s pravom Unije. Prema članku 267. Ugovora o funkcioniranju EU-a, Europski sud ima isključivu ovlast tumačenja europskih zakona. Ustav SR Njemačke u čl. 24. i 25., također potvrđuje prvenstvo međunarodnih ugovora u odnosu na domaće zakonodavstvo. Dva doma njemačkog parlamenta (Bundestag i Bundesrat), doprinose poslovima EU-a i pozivaju se na savezne zakone kako bi se uspostavili modaliteti odnosa između Njemačke i EU-a.Nakon što je eskalirao sukob između Ustavnog suda SR Njemačke i Europskog suda pravde u vezi s ESB-om, postavlja se pitanje tko je u pravu te kako je uopće moguće da jedan nacionalni sud dovodi u pitanje nadležnost Europskog suda? Njemački Ustavni sud sa sjedištem u Karlsruheu, donio je presudu u vezi s načinom ostvarivanja jednog programa ESB-a koji se primjenjuje još od 2015. godine.
Konkretno, riječ je o tome da ESB dopušta kupovinu vrijednosnih papira javnog duga u državama članicama u neograničenim količinama. »Zahvaljujući tim izvanrednim mjerama, ojačana su dva stupa monetarne politike Unije koja su povjerena ESB-u: kontrola inflacije i stabilnost eurosustava« (Centre for Easter Studies-OSW Analyses, svibanj 2020.) Vrijednosni papiri emitirani od strane jedne države, deponiraju se u ESB-u koji potom isplaćuje protuvrijednost u eurima, a zatim se taj novac ubacuje u nacionalni sustav. Njemački Ustavni sud je 5. svibnja ove godine presudio da Program kupovine javnog duga koji provodi ESB (PSPP), djelomice krši njemački Ustav i temeljni zakon EU-a. On je svojom presudom utvrdio da su njemačka vlada i parlament prekršili Ustav, jer su propustili osigurati da kupovina državnih obveznica od država članica europodručja mora ostati striktno u zakonskim okvirima. Tijekom postupka, suci u Karlsruheu podnijeli su Europskom sudu pravde zahtjev za donošenje tzv. preliminarne odluke, koji je u sebi sadržavao niz upita o aktivnostima ESB-a.
Ugledni njemački pravnici uvijek su naglašavali da članak 23. njemačkog Ustava, predviđa sudjelovanje Njemačke u razvoju EU-a prema načelu supsidijarnosti, uz uvjet da to sudjelovanje mora jamčiti zaštitu temeljnih prava utvrđenih Ustavom. Takvi stavovi poslužili su i Ustavnom sudu kao smjernice za uplitanje u europsku sudsku praksu. U presudi objavljenoj 11. prosinca 2018. godine, Europski sud je naveo da su postupci ESB-a u skladu s pravom Unije. Europska komisija je odmah reagirala. Njezina predsjednica Ursula von der Leyen je izjavila: »Posljednja riječ o zakonu EU-a uvijek se donosi u Luksemburgu, nigdje drugdje«. Francuski ministar financija Bruno Le Maire je ponovio isto: »Samo ESB može prosuditi koja je monetarna politika potrebna za eurozonu«. No, sada se otvaraju neka veoma osjetljiva pitanja za budućnost Unije.
Zašto bi primjerice druge države članice EU-a i njihovi građani, trebali prihvatiti tumačenje njemačkog nacionalnog suda, umjesto Suda koji je nadležan u EU-u? Presuda kojom je njemački Sud ograničio pravo svoje nacionalne banke Bundesbank da sudjeluje u programu (PSPP) ESB-a, zasigurno neće imati samo ekonomske posljedice. To je opasan pravni i politički presedan koji može potkopati same temelje Unije, jer je time povrijeđen temeljni princip – primat europskog prava nad nacionalnim pravom, načelo na kojemu počiva cjelokupna arhitektura Unije. Ako bi države članice sada mogle slobodno primijeniti, ili odbiti, pravo EU-a u skladu sa svojim interesima, cjelokupni europski sustav se raspada za vrlo kratko vrijeme. Vlade Mađarske i Poljske već propituju zašto bi se one morale pridržavati obveza prema imigranatima koje su utvrdile Europska komisija i Europski sud pravde, ako je Njemačkoj dopušteno da ne poštuje program ESB-a? Pritom se postavlja i pitanje kako sada ESB može biti odgovoran Njemačkoj, s obzirom da je njezin neovisan rad utvrđen isključivo europskim, a ne nacionalnim propisima?
Jedan od uglednih čelnika europskih pučana Manfred Weber, svojedobno je izjavio: » U pitanju je superiornost zakonodavstva EU-a«. Kako sve to pomiriti s njemačkim Ustavnim sudom, koji smatra da Njemačka, kao članica EU-a, zadržava svoj suverenitet koji je neprenosiv? Takav »suvereni« pristup u velikoj je suprotnosti s vizijom Europskog suda pravde, koji smatra da je pravo EU-a »sui generis« (svojevrstan, osobit…) iznad nacionalnog prava. Ovim činom su suci iz Karlsruhea dali primjer ustavnim (nacionalnim) sudovima koji su do sada možda bili suzdržani u iskazivanju svog mišljenja o radu Europskog suda pravde. Sukob između nacionalnog i europskog prava očigledno ne može proći bez dalekosežnih posljedica. Primjerice, poljski premijer Mateusz Morawiecki nedavno je izjavio da je ova presuda njemačkog suda veoma bitna, jer pokazuje da Europski sud pravde nema neograničene ovlasti. »Prvi put u svojoj povijesti njemački Savezni ustavni sud je utvrdio da aktivnosti i odluke europskih institucija očito nisu obuhvaćene europskim sustavom moći i stoga ne mogu biti učinkovite u Njemačkoj«, izjavio je Andreas Vosskuhle, predsjednik Suda. Slijedom takve presude, njemačka Federalna banka (Bundesbank) ne može više sudjelovati u provedbi odluka ESB-a, osim ako Upravno vijeće ne usvoji novu odluku u roku od tri mjeseca kojom će opravdati proporcionalnost u primjeni mjera. Ako se to ne dogodi, Federalna banka se mora povući iz programa.
Europski sud se nije složio s mišljenjem da je program ESB-a (PSPP) prekršio zabranu monetarnog financiranja proračuna država članica kako je utvrđeno u članku 123 (1) Ugovora o funkcioniranju Europske unije. S druge strane, ESB se u priopćenju za javnost pozvao na presudu Europskog suda iz 2018. godine, kojom je potvrđeno da su njezini postupci bili u skladu s ovlastima Banke. Ako svaki ustavni sud u državi članici Unije počne davati svoje vlastito tumačenje onoga što EU može, ili ne može, to je početak kraja. Jedan od osnovnih preduvjeta za bilo kakav napredak, o čemu već dugo govore mnogi istaknuti ekonomisti, znači da monetarnu uniju treba nadopuniti fiskalnom unijom, koju razvijeni »sjever« na čelu s Njemačkom ne želi. Prema tumačenju njemačkog suda, suverenitet ostaje na Njemačkoj, dok je Savezni ustavni sud taj koji kontrolira akte europskih institucija kako bi provjerio poštivanje granica ovlasti koje su im prenijete. No problemi koji se sada nakon ove presude otvaraju između primata europskog prava nad nacionalnim, zapravo imaju mnogo dublje korijene.
Joseph Stiglitz, nobelovac, američki ekonomist, profesor na Sveučilištu Columbia, bivši potpredsjednik Svjetske banke, jednom zgodom je izjavio: »Euro i EU su prilagođeni interesima Njemačke. Ulaskom u eurozonu države su izgubile monetarnu polugu koja je prebačena na Središnju europsku banku, koja je neovisna o državama. EU nedostaju ‘solidarni fond za stabilizaciju’, ‘zajednički sustav osiguranja depozita’, ‘mreža socijalne sigurnosti’ i ‘zajednički sustav protiv nezaposlenosti’«. Yanis Varoufakis, sveučilišni profesor ekonomske teorije, bivši grčki ministar financija i autor mnogih veoma zanimljivih i popularnih knjiga, između ostalog je u svojoj knjizi napisao: »Eurozonom vlada jedna neformalna grupa, koja nikada ne podnosi svoja izvješća Europskom parlamentu s obzirom da je neformalna. Trojka je preuzela kontrolu nad upravljanjem kontinentalnom Europom. Tek kada bi neizabrani dužnosnici dali svoju procjenu, zadali ton i uvjete debate, izabrani ministri financija dobili bi priliku govoriti. Demokracija je uistinu umrla kada je Eurogrupa dobila ovlasti da diktira ekonomsku politiku državama članicama. Upravo će Eurogrupa demontirati EU, jer je ona kao entitet stvorena da zatre svaki suverenitet«.
To su samo neke činjenice i okolnosti koje dodatno oslikavaju svu dubinu problema i krize u kojoj se danas nalazi EU. Centralizacija moći unutar jednog saveza država koji danas predstavlja EU, po definiciji je nelegitimna i nedopustiva, s obzirom da nema političkog tijela koje bi joj moglo dati legitimitet. To na žalost nije Europski parlament, jer on ne može sâm donositi zakone bez Vijeća EU-a, niti ima pravo pokretanja zakonske procedure koja je u nadležnosti Europske komisije. Stoga bismo odluku njemačkog Ustavnog suda možda mogli protumačiti kao početak kraja jedne politike koja nije uspjela izgraditi ni europsku federaciju, niti je u okviru saveza država uspjela spriječiti centralizaciju moći koja je nelegitimna, nedemokratska i pogubna za projekt EU-a.
Iz druge perspektive
Njemački Ustavni sud (ne)smije odlučivati o sudbini Europske unije
Drago Kraljević
24. svibanj 2020 09:24
REUTERS
Presuda kojom je njemački sud ograničio pravo svoje nacionalne banke da sudjeluje u programu ESB-a, opasan je pravni i politički presedan koji može potkopati temelje Unije
Petog svibnja ove godine, njemački Ustavni sud vlastitom je presudom doveo u pitanje legitimitet programa kupovine državnih obveznica, koji provodi Europska središnja banka (ESB). Europske sud pravde sada optužuje njemački Ustavni sud jer »ugrožava jedinstvo pravnog poretka EU-a«. Europski suci ističu, da je »samo Europski sud nadležan utvrditi je li pojedini akt EU-a, uključujući ESB, u suprotnosti s pravom Unije. Prema članku 267. Ugovora o funkcioniranju EU-a, Europski sud ima isključivu ovlast tumačenja europskih zakona. Ustav SR Njemačke u čl. 24. i 25., također potvrđuje prvenstvo međunarodnih ugovora u odnosu na domaće zakonodavstvo. Dva doma njemačkog parlamenta (Bundestag i Bundesrat), doprinose poslovima EU-a i pozivaju se na savezne zakone kako bi se uspostavili modaliteti odnosa između Njemačke i EU-a.Nakon što je eskalirao sukob između Ustavnog suda SR Njemačke i Europskog suda pravde u vezi s ESB-om, postavlja se pitanje tko je u pravu te kako je uopće moguće da jedan nacionalni sud dovodi u pitanje nadležnost Europskog suda? Njemački Ustavni sud sa sjedištem u Karlsruheu, donio je presudu u vezi s načinom ostvarivanja jednog programa ESB-a koji se primjenjuje još od 2015. godine.
Konkretno, riječ je o tome da ESB dopušta kupovinu vrijednosnih papira javnog duga u državama članicama u neograničenim količinama. »Zahvaljujući tim izvanrednim mjerama, ojačana su dva stupa monetarne politike Unije koja su povjerena ESB-u: kontrola inflacije i stabilnost eurosustava« (Centre for Easter Studies-OSW Analyses, svibanj 2020.) Vrijednosni papiri emitirani od strane jedne države, deponiraju se u ESB-u koji potom isplaćuje protuvrijednost u eurima, a zatim se taj novac ubacuje u nacionalni sustav. Njemački Ustavni sud je 5. svibnja ove godine presudio da Program kupovine javnog duga koji provodi ESB (PSPP), djelomice krši njemački Ustav i temeljni zakon EU-a. On je svojom presudom utvrdio da su njemačka vlada i parlament prekršili Ustav, jer su propustili osigurati da kupovina državnih obveznica od država članica europodručja mora ostati striktno u zakonskim okvirima. Tijekom postupka, suci u Karlsruheu podnijeli su Europskom sudu pravde zahtjev za donošenje tzv. preliminarne odluke, koji je u sebi sadržavao niz upita o aktivnostima ESB-a.
Ugledni njemački pravnici uvijek su naglašavali da članak 23. njemačkog Ustava, predviđa sudjelovanje Njemačke u razvoju EU-a prema načelu supsidijarnosti, uz uvjet da to sudjelovanje mora jamčiti zaštitu temeljnih prava utvrđenih Ustavom. Takvi stavovi poslužili su i Ustavnom sudu kao smjernice za uplitanje u europsku sudsku praksu. U presudi objavljenoj 11. prosinca 2018. godine, Europski sud je naveo da su postupci ESB-a u skladu s pravom Unije. Europska komisija je odmah reagirala. Njezina predsjednica Ursula von der Leyen je izjavila: »Posljednja riječ o zakonu EU-a uvijek se donosi u Luksemburgu, nigdje drugdje«. Francuski ministar financija Bruno Le Maire je ponovio isto: »Samo ESB može prosuditi koja je monetarna politika potrebna za eurozonu«. No, sada se otvaraju neka veoma osjetljiva pitanja za budućnost Unije.
Zašto bi primjerice druge države članice EU-a i njihovi građani, trebali prihvatiti tumačenje njemačkog nacionalnog suda, umjesto Suda koji je nadležan u EU-u? Presuda kojom je njemački Sud ograničio pravo svoje nacionalne banke Bundesbank da sudjeluje u programu (PSPP) ESB-a, zasigurno neće imati samo ekonomske posljedice. To je opasan pravni i politički presedan koji može potkopati same temelje Unije, jer je time povrijeđen temeljni princip – primat europskog prava nad nacionalnim pravom, načelo na kojemu počiva cjelokupna arhitektura Unije. Ako bi države članice sada mogle slobodno primijeniti, ili odbiti, pravo EU-a u skladu sa svojim interesima, cjelokupni europski sustav se raspada za vrlo kratko vrijeme. Vlade Mađarske i Poljske već propituju zašto bi se one morale pridržavati obveza prema imigranatima koje su utvrdile Europska komisija i Europski sud pravde, ako je Njemačkoj dopušteno da ne poštuje program ESB-a? Pritom se postavlja i pitanje kako sada ESB može biti odgovoran Njemačkoj, s obzirom da je njezin neovisan rad utvrđen isključivo europskim, a ne nacionalnim propisima?
Jedan od uglednih čelnika europskih pučana Manfred Weber, svojedobno je izjavio: » U pitanju je superiornost zakonodavstva EU-a«. Kako sve to pomiriti s njemačkim Ustavnim sudom, koji smatra da Njemačka, kao članica EU-a, zadržava svoj suverenitet koji je neprenosiv? Takav »suvereni« pristup u velikoj je suprotnosti s vizijom Europskog suda pravde, koji smatra da je pravo EU-a »sui generis« (svojevrstan, osobit…) iznad nacionalnog prava. Ovim činom su suci iz Karlsruhea dali primjer ustavnim (nacionalnim) sudovima koji su do sada možda bili suzdržani u iskazivanju svog mišljenja o radu Europskog suda pravde. Sukob između nacionalnog i europskog prava očigledno ne može proći bez dalekosežnih posljedica. Primjerice, poljski premijer Mateusz Morawiecki nedavno je izjavio da je ova presuda njemačkog suda veoma bitna, jer pokazuje da Europski sud pravde nema neograničene ovlasti. »Prvi put u svojoj povijesti njemački Savezni ustavni sud je utvrdio da aktivnosti i odluke europskih institucija očito nisu obuhvaćene europskim sustavom moći i stoga ne mogu biti učinkovite u Njemačkoj«, izjavio je Andreas Vosskuhle, predsjednik Suda. Slijedom takve presude, njemačka Federalna banka (Bundesbank) ne može više sudjelovati u provedbi odluka ESB-a, osim ako Upravno vijeće ne usvoji novu odluku u roku od tri mjeseca kojom će opravdati proporcionalnost u primjeni mjera. Ako se to ne dogodi, Federalna banka se mora povući iz programa.
Europski sud se nije složio s mišljenjem da je program ESB-a (PSPP) prekršio zabranu monetarnog financiranja proračuna država članica kako je utvrđeno u članku 123 (1) Ugovora o funkcioniranju Europske unije. S druge strane, ESB se u priopćenju za javnost pozvao na presudu Europskog suda iz 2018. godine, kojom je potvrđeno da su njezini postupci bili u skladu s ovlastima Banke. Ako svaki ustavni sud u državi članici Unije počne davati svoje vlastito tumačenje onoga što EU može, ili ne može, to je početak kraja. Jedan od osnovnih preduvjeta za bilo kakav napredak, o čemu već dugo govore mnogi istaknuti ekonomisti, znači da monetarnu uniju treba nadopuniti fiskalnom unijom, koju razvijeni »sjever« na čelu s Njemačkom ne želi. Prema tumačenju njemačkog suda, suverenitet ostaje na Njemačkoj, dok je Savezni ustavni sud taj koji kontrolira akte europskih institucija kako bi provjerio poštivanje granica ovlasti koje su im prenijete. No problemi koji se sada nakon ove presude otvaraju između primata europskog prava nad nacionalnim, zapravo imaju mnogo dublje korijene.
Joseph Stiglitz, nobelovac, američki ekonomist, profesor na Sveučilištu Columbia, bivši potpredsjednik Svjetske banke, jednom zgodom je izjavio: »Euro i EU su prilagođeni interesima Njemačke. Ulaskom u eurozonu države su izgubile monetarnu polugu koja je prebačena na Središnju europsku banku, koja je neovisna o državama. EU nedostaju ‘solidarni fond za stabilizaciju’, ‘zajednički sustav osiguranja depozita’, ‘mreža socijalne sigurnosti’ i ‘zajednički sustav protiv nezaposlenosti’«. Yanis Varoufakis, sveučilišni profesor ekonomske teorije, bivši grčki ministar financija i autor mnogih veoma zanimljivih i popularnih knjiga, između ostalog je u svojoj knjizi napisao: »Eurozonom vlada jedna neformalna grupa, koja nikada ne podnosi svoja izvješća Europskom parlamentu s obzirom da je neformalna. Trojka je preuzela kontrolu nad upravljanjem kontinentalnom Europom. Tek kada bi neizabrani dužnosnici dali svoju procjenu, zadali ton i uvjete debate, izabrani ministri financija dobili bi priliku govoriti. Demokracija je uistinu umrla kada je Eurogrupa dobila ovlasti da diktira ekonomsku politiku državama članicama. Upravo će Eurogrupa demontirati EU, jer je ona kao entitet stvorena da zatre svaki suverenitet«.
To su samo neke činjenice i okolnosti koje dodatno oslikavaju svu dubinu problema i krize u kojoj se danas nalazi EU. Centralizacija moći unutar jednog saveza država koji danas predstavlja EU, po definiciji je nelegitimna i nedopustiva, s obzirom da nema političkog tijela koje bi joj moglo dati legitimitet. To na žalost nije Europski parlament, jer on ne može sâm donositi zakone bez Vijeća EU-a, niti ima pravo pokretanja zakonske procedure koja je u nadležnosti Europske komisije. Stoga bismo odluku njemačkog Ustavnog suda možda mogli protumačiti kao početak kraja jedne politike koja nije uspjela izgraditi ni europsku federaciju, niti je u okviru saveza država uspjela spriječiti centralizaciju moći koja je nelegitimna, nedemokratska i pogubna za projekt EU-a.