
Spoji li gledatelj ugodan premijerov glas s ugodnim brojkama što ih izgovara, lako moguće da će zakunjati uljuljkan u dobrohotnu statistiku
Premijer će danas Hrvatskom saboru podnijeti godišnje izvješće o stanju nacije, kazala je voditeljica vijesti na HRT4, dajući svima do znanja, ili barem onima koji luksuz gledanja televizije imaju i prijepodne, da će premijer pred zastupnike pa kom obojci, a kom opanci. Dobro, ovo s obojcima i opancima je mrvu prenaglašeno, nije baš da se voditeljica previše uzbudila zbog činjenice da ćemo čuti iz prve ruke u kakvom smo stanju, ali uvijek je lijepo znati da će premijer pred zastupnike, kakva god da je on i kakvi god da su oni. Naivni kakvi jesmo svaki put nanovo računamo da će taj sraz donijeti nešto sudbonosnog, a nije nikada. Ma, nema veze. Dilema gledati po stoti put reprizu »Gorskog liječnika« ili obraćanje premijera i nije dilema.
U zadano vrijeme premijer izlazi pred zastupnike. Odijelo mu je i dalje mrvu preširoko, no hod odaje čovjeka koji o sebi uopće nema loše mišljenje. Zašto bi ga i imao. Iz ruke mu jedu gotovo svi, ministri u Vladi i stranačko tijelo, ni s europskim kolegama ne stoji loše, a kad je tako, onda je jasno da mu sva ta lica u zastupničkim klupama ne mogu ništa pokvariti. Sa svim što se uradilo premijer je zadovoljan. Gospodarstvo raste, BDP raste, nezaposlenost je spuštena na povijesno nisku razinu, otvoreno je mali milijun novih radnih mjesta… Spoji li gledatelj ugodan premijerov glas s ugodnim brojkama što ih izgovara, pa još ako mu je u ovu prohladnu jesen stan zagrijan mrvu preko mjere, lako moguće da će zakunjati uljuljkan u dobrohotnu statistiku. Samo, život je van kuće.
Ne može izvješće o stanju nacije trajati kratko, promisli naivni gledatelj. Stići će skočiti do placa, jer nijedno stanje, pa ni ono nacije, ne trpi da se ručka nema. Preko tjedna tržnice su poluprazne. Pred malom ribarnicom zato se skupilo svijeta. Uvijek je zanimljivo pariti oči na kašetama friške ribe. Jednim okom gledaš šampjera i velike škampe, grdobinu i hobotnicu, a s drugim srdele gargantuovske veličine. »Muške su vam to«, viče ribarica. Muško pa srdela!? Nešto tu već na jezičnoj osnovi ne štima. Ali, velike su i pet eura je kilo. Može! Samo ne treba eure preračunavati u kune. Male lokarde su skuplje, ali su manje suspektne. Pola kila četiri eura. I kilo krumpira euro i po. I mrvu na kockice narezana tikve, dva eura. Tu je i kruh. Ostalo valjda ima doma. Mic po mic ode to iznad deset. Uvijek je iznad deset. A o ručku za niti dvoje pričamo. Takvo je stanje za boljih dana. Vikendom je gore.
Kakvo je stanje doma, kod staraca!? Valja nazvati. Stari je opet imao visoku temperaturu. Jezikom ekonomista rečeno, kvartalno to tako bude, 39 da ne može na noge i da pomisli čovjek na najgore. Scenarij uvijek isti; zovi doktoricu, zovi sestru da mu doma krv izvadi, pa doktorica prepiše antibiotik koji liječi dok želudac razara, pa mu bude dobro mjesec, dva, možda tri. Stanje je takvo da mati na svoje tegobe zaboravlja. U novinama tekst o tome kako poduzetan par, čije se ime kroz sve ove godine pojavljivalo valjda u svim rubrikama tiska, kani graditi dom za starije. Bit će luksuzan, imat će i bazene i saunu i doktore koji na mig skaču. Koštat će pišljivih dvije, tri tisuće eura. Za očekivati je da se ljudi već sada predbilježe, da se redovi stvore za upis. Jer, živimo nikad bolje. Bitno je samo krenuti na vrijeme, dok si mlad. Jest, kvadrat stana je čudesno skup, ali gdje ima volje ima i načina. Nadati se da će država izgraditi hrpu zgrada s hrpom jednosobnih stančića, da su jeftini i da svatko ima ze početak odnekud krenuti, nema smisla. Ne trpi to kapitalizam, to da država regulira išta. Nema jeftinih stanova, nema jeftinih staračkih domova, a nema ni domaćeg maslinovog ulja na policama dućana jer je ono uvezeno lošije i jeftinije. Možda bi se bar ovo s uljem moglo nekim intervencionizmom riješiti.
Dok se s tržnice došlo doma, premijer je svoje već obavio. Za govornicu dolaze oporbenjaci, jedan za drugim. Nema tu drame koliko god dramili, tu se samo odrađuju zadane uloge. Mudrije se čini pitati ChatGPT kako živimo. On sve zna. »To je vrlo složeno pitanje. Odgovor ovisi na koga i gdje u Hrvatskoj misliš, ali može se iznijeti nekoliko ključnih smjerova i pokazatelja. Ukratko, na nekim područjima živimo bolje nego prije, ali na mnogim drugim još imamo velikih izazova«, kaže diplomatski, baš kao da mu o tome budućnost ovisi. U poboljšanja on stavlja i blagi rast standarda, prosječnu plaću što raste, visoki indeksi ljudskog razvoja štogod to značilo. U slabosti trpa konstantno zaostajanje za zapadnim zemljama EU-a, troškove stanovanja, inflaciju i rast troškova života, baš kao i regionalne razlike. »Mnogi mladi ne vide jasan put da ostvare materijalnu sigurnost, plaće su nedovoljne da lako kupe nekretninu, a ulaganja u budućnost, stambeni kredit, štednju, otežani su. Prosjek izlaska iz roditeljskog doma u Hrvatskoj prema nekim podacima je vrlo visok, iznad 30 godina, što izaziva socijalne i psihološke posljedice«, kaže ChatGPT. Ovog zadnjeg je svjestan i premijer koji veli: »Riješit će se.« Oporba kaže da je ovo što premijer govori loše fotošopirana stvarnost. Premijer pak govori kako bi oporba kritizirala sve, što god da je rekao, samo da kritizira.
Svaka čast umjetnoj inteligenciji, ali inteligencija od krvi i mesa je vazda bila zahvalnija. Stara zna što ChatGPT ne zna..
– Evo premijer veli da nikad bolje živjeli nismo.
– Neka živi malo k’o sirotinja pa da vidimo!
– Nemoj tako.
– Pa nismo ovce.
Ivan je žešći. Taj je odgovor našao u prirodi. Kaže: »I muha govnara, kad naiđe na žuđeni predmet želja, živi bolje nego je živjela prije nego je naišla na govno. Ali je svejedno u govnima.« Dokaz je ovo da i prirodne znanosti znaju biti opako kritične. A opet, možda samo previše kukamo zagledani u šarenu lažu što nam se nudi preko društvenih mreža, akcijskih prodaja i televizijskih reklama. Možda posve neutemeljeno mislimo da smo narod izabrani. Istina je, nažalost, samo jedna, ona da od pamtivijeka, živimo dan za dana stiješnjeni između dvije domobranske mudrosti. Prva pomirljivo kaže »moglo je bit i gore«, a druga neuvjerljivo nagovješćuje »bit’ će bolje«. Pa smo pasivni skroz dok zobljemo mušku srdelu, manje ukusnu ali veću obujmom, a za iste novce. Taman da sve dođe na onu staru Smojinu koji je davno napisao: »Drago mi je da su se Hrvati u svojoj državi vratili srdelama. A ne k’o one kurve komunisti šta su nas navikli na zubace i gofove«.
Premijer je u sabornici izvijestio zastupnike i javnost o stanju nacije. Dan poslije na dnevni red su došle neke druge stvari. Tek je veliki Vladin fan, nezavisni Robert Jankovics, osjetio potrebu da u Mreži prvog na Hrvatskom radiju premijera i Vladu pohvali za sve što su učinili ne zadnju godinu nego od 2016. na ovamo. Tako to rade majstori koji ne vide problem ni u čemu pa ni u onoj posve nepotrebnoj samodopadnosti u premijera. Nekada se čini da je toliko uvjeren da živimo k’o krezovi, da svakog tko misli drugačije smatra neprijateljem. A koliko god da nam je bolje istina je i da je kasica prazna i da je inflacija pojela sve.
U kvartovskom dućanu evo poznanika. Neobavezno čavrljanje dotjeralo je do vlastita priznanja koje je započelo s: »Gledam jučer stanje nacije…«
– Što ti gledaš Šprajca!?, mrtav ozbiljan će poznanik, taman da razgovor kratko traje.
Elem, kakvo nam je stanje nacije!? Nikad bolje, a gore i ne može. Ili je onako kako veli dični knez, a skoro kralj.
– Sve je bolje i bolje! U zadnjih pet godina nismo naučili ništa, nismo ništa promijenili već smo dapače u nekim stvarima sve gori i gori. Knez uvjerava svoje podanike da ništa nije onako kako oni to vide, već onako kako on kaže da je. To je recept za uspjeh, kraljevski mudro, ako ne premijerski, govori Mrkomir.