Kako bi turisti, građani Rijeke, ali i svi građani svijeta, osvijestili da je zlo tako blizu, da mu malo treba da se probudi, treba se sjećati, treba koračati
Pametni ljudi upozoravali su kada je krenuo raspad Jugoslavije, da će rat u Sloveniji biti krvav, u Hrvatskoj još krvaviji, a da će u Bosni i Hercegovini biti pravi masakr. Ta zloćudna prognoza pokazala se u potpunosti točnom, ali ni u ludilu normalan čovjek nije mogao zamisliti da je moguće da će se 11. srpnja 1995. godine dogoditi genocidni masakr. A masakr se dogodio. Kao što su ocijenili ljudi koji su koračali riječkim Korzom u mimohodu Srebrenica svijetom hodi – Rijeka 2022, pokolj u Srebrenici opomena je i poraz civiliziranog svijeta. Zato što taj civilizirani svijet nije smio dopustiti da se genocid dogodi, kao što civiliziran svijet ne smije dopustiti da se ono što se dogodilo zaboravi. Jer to je vječna opomena da se zlo u čovjeku može samo sakriti i uspavati, ali neće nestati. Ljudi u bijelim majicama dan uoči obilježevanja srebreničkog genocida na zadnjoj su strani majice imali odštampan broj 8.372… i koračali su od Mosta hrvatskih branitelja do Gata Karoline Riječke. Djeca u tužnoj koloni nosila su bijele ruže koje su na kraju spustila u riječko more. Bilo je i dosta turista koji su šetali gradom. Pitanje je je li njima jasno zašto ti ljudi koračaju. Zašto je ta kolona toliko tužna. A onda su mogli vidjeti fotografije koje su bile postavljene. I možda im je negdje zazvonilo o čemu je riječ. Možda su povezali broj odštampan na majici s fotografijama Potočara. Kako bi turisti, građani Rijeke, ali i svi građani svijeta, osvijestili da je zlo tako blizu, da mu malo treba da se probudi, treba se sjećati, treba koračati. Bilo bi bolje da Srebrenicu pamtimo po nečemu drugom, ne kao opomenu da je civilizacija tako krhka. Ali gotovo je. Genocid je odrađen. U čast onih 8.372 ljudi valja nam se svima sjećati da je genocid moguć i da se ne događa nekome drugome, već da se može dogoditi bilo kome od nas. I bilo kad.
Upravo je to najveća istina koju svake godine iz Srebrenice šalju tisuće ljudi 11. srpnja.
Povijest je već ocijenila da se u Srebrenici dogodio najveći ratni zločin na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata. Utvrđeno je egzaktno da su pripadnici vojske i policije bosanskih Srba nakon okupacije zone pod zaštitom Ujedinjenih naroda u srpnju 1995. ubili više od osam tisuća bošnjačkih muškaraca i dječaka. Među njima su i djeca koja su jučer pokopana, Salim Mustafić, 16, godina, samo godinu dana stariji od njega Vahid Smajlović i Elvir Muminović. Najstarije žrtve koje su na 27. obljetnicu pokopane su Adil Selimović i Husejin Krdžić koji su tog srpnja 1995. godine imali 59 godina. Njih su trebali zaštititi pripadnici Ujedinjenih naroda, a nisu. Možda su mislili da su sigurni kao dio zaštićene zone, ali nisu bili. I zato je njihova tragedija, tragedija svih pobijenih, tragedija njihovih obitelji opomena, tragedija koja bi svakog trebala obavezivati da se 11. srpnja sjeti da je toga dana zlo hodalo Bosnom.
Upravo na to upozorava Hamdija Fejzić koji je preživio pohod zla, a danas je zamjenik načelnika Srebrenice.
– Genocid u Srebrenici je poraz ljudskosti koji nikada ne smije ostati fusnota u povijesti čovječanstva, upozorio je Fejzić. Točno tako, fusnota je ono na dnu stranice knjige što je pisano malim slovima, a što se ljudima uglavnom ne da čitati. Zahtijeva napor pa bi čovjek da te fusnote najradije nema. Pa uglavnom taj dio teksta preskoči. Ono što se dogodilo u Srebrenici ne smije se preskakati, ne smije se zaboravljati. Zaborav je najlakši put u novo zlo. Naivan je onaj koji misli da je naučena povijesna lekcija i da se takve stvari neće nikada ponoviti. Kao što su bili naivni svi oni koji su mislili da se gradacija krvavosti od Slovenije, preko Hrvatske do Bosne i Hercegovine neće pojačavati. Srebrenica opominje nekoliko dana, a onda nažalost postaje fusnota, dnevna politika preuzima glavnu riječ, dnevna politika koja poput tumora i danas razara tijelo Bosne i Hercegovine. Puno je pametnih ljudi govorilo na komemoraciji u Potočarima koji poručuju da se Srebrenica više ne smije dogoditi. Samo što se čini da je iz dana u dan sve više onih koji po cijeloj Bosni i Hercegovini odmahuju rukom na takve riječi.
Posebna savjetnica glavnog tajnika UN-a za prevenciju genocida Alice Wairimu Nderitu upozorila je da je nijekanje genocida danas samo priprema za novi genocid. To politika, i ona domaća, i ona strana, mora shvatiti.
Uvodnik
Nijekanje je put u novi genocid
Damir Cupać
12. srpanj 2022 10:19
Foto A. KRIŽANEC
Kako bi turisti, građani Rijeke, ali i svi građani svijeta, osvijestili da je zlo tako blizu, da mu malo treba da se probudi, treba se sjećati, treba koračati
Pametni ljudi upozoravali su kada je krenuo raspad Jugoslavije, da će rat u Sloveniji biti krvav, u Hrvatskoj još krvaviji, a da će u Bosni i Hercegovini biti pravi masakr. Ta zloćudna prognoza pokazala se u potpunosti točnom, ali ni u ludilu normalan čovjek nije mogao zamisliti da je moguće da će se 11. srpnja 1995. godine dogoditi genocidni masakr. A masakr se dogodio. Kao što su ocijenili ljudi koji su koračali riječkim Korzom u mimohodu Srebrenica svijetom hodi – Rijeka 2022, pokolj u Srebrenici opomena je i poraz civiliziranog svijeta. Zato što taj civilizirani svijet nije smio dopustiti da se genocid dogodi, kao što civiliziran svijet ne smije dopustiti da se ono što se dogodilo zaboravi. Jer to je vječna opomena da se zlo u čovjeku može samo sakriti i uspavati, ali neće nestati. Ljudi u bijelim majicama dan uoči obilježevanja srebreničkog genocida na zadnjoj su strani majice imali odštampan broj 8.372… i koračali su od Mosta hrvatskih branitelja do Gata Karoline Riječke. Djeca u tužnoj koloni nosila su bijele ruže koje su na kraju spustila u riječko more. Bilo je i dosta turista koji su šetali gradom. Pitanje je je li njima jasno zašto ti ljudi koračaju. Zašto je ta kolona toliko tužna. A onda su mogli vidjeti fotografije koje su bile postavljene. I možda im je negdje zazvonilo o čemu je riječ. Možda su povezali broj odštampan na majici s fotografijama Potočara. Kako bi turisti, građani Rijeke, ali i svi građani svijeta, osvijestili da je zlo tako blizu, da mu malo treba da se probudi, treba se sjećati, treba koračati. Bilo bi bolje da Srebrenicu pamtimo po nečemu drugom, ne kao opomenu da je civilizacija tako krhka. Ali gotovo je. Genocid je odrađen. U čast onih 8.372 ljudi valja nam se svima sjećati da je genocid moguć i da se ne događa nekome drugome, već da se može dogoditi bilo kome od nas. I bilo kad.
Upravo je to najveća istina koju svake godine iz Srebrenice šalju tisuće ljudi 11. srpnja.
Povijest je već ocijenila da se u Srebrenici dogodio najveći ratni zločin na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata. Utvrđeno je egzaktno da su pripadnici vojske i policije bosanskih Srba nakon okupacije zone pod zaštitom Ujedinjenih naroda u srpnju 1995. ubili više od osam tisuća bošnjačkih muškaraca i dječaka. Među njima su i djeca koja su jučer pokopana, Salim Mustafić, 16, godina, samo godinu dana stariji od njega Vahid Smajlović i Elvir Muminović. Najstarije žrtve koje su na 27. obljetnicu pokopane su Adil Selimović i Husejin Krdžić koji su tog srpnja 1995. godine imali 59 godina. Njih su trebali zaštititi pripadnici Ujedinjenih naroda, a nisu. Možda su mislili da su sigurni kao dio zaštićene zone, ali nisu bili. I zato je njihova tragedija, tragedija svih pobijenih, tragedija njihovih obitelji opomena, tragedija koja bi svakog trebala obavezivati da se 11. srpnja sjeti da je toga dana zlo hodalo Bosnom.
Upravo na to upozorava Hamdija Fejzić koji je preživio pohod zla, a danas je zamjenik načelnika Srebrenice.
– Genocid u Srebrenici je poraz ljudskosti koji nikada ne smije ostati fusnota u povijesti čovječanstva, upozorio je Fejzić. Točno tako, fusnota je ono na dnu stranice knjige što je pisano malim slovima, a što se ljudima uglavnom ne da čitati. Zahtijeva napor pa bi čovjek da te fusnote najradije nema. Pa uglavnom taj dio teksta preskoči. Ono što se dogodilo u Srebrenici ne smije se preskakati, ne smije se zaboravljati. Zaborav je najlakši put u novo zlo. Naivan je onaj koji misli da je naučena povijesna lekcija i da se takve stvari neće nikada ponoviti. Kao što su bili naivni svi oni koji su mislili da se gradacija krvavosti od Slovenije, preko Hrvatske do Bosne i Hercegovine neće pojačavati. Srebrenica opominje nekoliko dana, a onda nažalost postaje fusnota, dnevna politika preuzima glavnu riječ, dnevna politika koja poput tumora i danas razara tijelo Bosne i Hercegovine. Puno je pametnih ljudi govorilo na komemoraciji u Potočarima koji poručuju da se Srebrenica više ne smije dogoditi. Samo što se čini da je iz dana u dan sve više onih koji po cijeloj Bosni i Hercegovini odmahuju rukom na takve riječi.
Posebna savjetnica glavnog tajnika UN-a za prevenciju genocida Alice Wairimu Nderitu upozorila je da je nijekanje genocida danas samo priprema za novi genocid. To politika, i ona domaća, i ona strana, mora shvatiti.