S KAMIKA I MORA

Ni brige, ni pameti

Slavica Mrkić Modrić

Foto V. Karuza

Foto V. Karuza

E, lipi moji postoje stvari ke se ne moru nać na mreže seh mrež. One ke moraš pitat stareje i zapametit da biš jih jednoga dana mogal prenest mlajemi

placeholder


 


Izborne liste su vane pa po oštarijah niš o seksu i jubavi, niš o skupoće, a još manje o vrimenu, leh se bistri politika. Poć na kafe je danaska bil pravi gušt. Ni mi rabilo skrolat po mobitelu, a i seh oneh ki su me zvali najraje bin bila zadavila aš su me omeli va prisluškivanju biračkoga tela. Se politički analitičar, a bome i analitičarka, jedan do drugoga. I ki je s ken, i zač je koaliral, i zač za ovoga rabi glasat, a za onoga drugoga ni va ludilu, ki je zaslužil, ki ni i tako va krug. Najbolji su mi bili jedni dva ki baš nisu upućeni ki je ki na teh listah pa j’ jedan čital ime, a drugi na mobitelu guglal ki je ta isti. Jedna gospa je već na listah sinjala neki svoji favoriti, a jedan je konobaricu pital – ča se van mladen vidi ki bi bil najbolji odabir. Ona mu je odgovorila – pitajte nekoga drugoga, ja san van apolitična, mane van je jušto sedno će bit ov ale on, tr ionako van je se to ista pašta. Onput je usljedila prodika od gospodina ki j’ postavil pitanje, pa j’ malica dobila jezikovu juhu. Rekal njoj je da nan i je tako kako nan je kad su mladi apolitični, namesto da se bore za se, njin je se ravno. Govori njoj – ča mi stari, nas ta drugi dan neće bit, vi se morate borit za se, nan bi trebalo bit sedno, a ne van. Malica j’ bila pristojna pa j’ leh rekla – a, kako ste nas odgojili, takovi smo. Obrnula se i prošla, a čovičić je sebe va brad promrmljal – tr dobro govoriš. Intanto, bilo j’ to jedno veselo dopolne. Ča će bit na dan izbori, ne znan, ma po ovomu momu prisluškivanju, me par da će opeta bit se isto.


Glavno je da se ljudi vesele, pa ako niš drugo baren izborimi. Ča se tiče promjen, valjda nan je dobro kad ih ne išćemo. A ča drugo, tr ste videli da j’ na nekoj proslave Prvoga maja bil organiziran prosvjed delavci? Ja nisan. Jedino ča san videla je more penzioneri ki čekaju va redu za fažol, i more izborneh kandidati ki se po temi skupi naslikavaju z penzionerimi. Znaju oni da njin mladi nisu glasačko telo aš, kako j’ rekla ona konobarica – njin je jušto sedno. Tr bi bilo i mane da iman dvajset let i da mi je engleski jezik već materinji leh ča mi je hrvacki i da mi je celi svit radna zona. Ovako, ću neću moran nekako potrpet i dorivat do statusa da i ja gren na prvomajski fažol ale maneštru i da mi jedina briga bude za koga ću na izboreh glasat. Pa za onoga ki obeća veću penziju, ča ne? Kad smo već pu fažola, govori jedan moj poznati da j’ v Rike i okolo Rike pucalo z brda, z kopna i mora. Malo san ostala zbunjena aš mi ni bilo na prvu ćaro ča to govori, ki j’ pucal, ča mi j’ promaklo. A onput san se počela smet kod nema aš san dokončala na ča je mislel. Pa na ča drugo leh na fažol i na onu reakciju ku saki živ stvor ima kada ga se napuca. A ča drugo leh puca. Da j’ bilo merit prisustvo metana va zraku, veli bi to broji bili. A si za zagađenje planeta okrivljuju brižne kravice. Da su oni najveći zagađivači. Morda i su ostale dane va letu, ma na Prvi maj ih šišaju si ki su blizu oneh kazani z fažolon. Ma neka, se j’ to za ljudi.




Ono ča mane sakoga Prvoga maja najveć pojida je neš ljubavno. Najme, već se četrdesetak let pitan je moja prijatelica Gordana dobila maj. Pitala san se i ovo leto, a kada san na njezinomu fejsu videla da je, kamik mi j’ srca pal. Da ni, to bi za me bilo huje leh propast svita. Znači da j’ njeji kavalir još vavek živ i da još vavek bacila za nju. To ča se već ne more prtit po krovu, tr se ni ona ne more, pa nikomu niš. Bila san jako kuntenta, i smiron mislin je ta njeji kavalir vavek jedan te isti ale ih je više. Bilo kako bilo, moja Gordana je sopeta dobila maj i to j’ najvažneje. Tradicija se nastavlja. Za se one ki ne znaju ča j’ maj, i zač se klada divojkan na kuću za Prvi maj, i ki ga klada – objašnjenja poiskat na wikipedije. Da ča leh ne. E, lipi moji postoje stvari ke se ne moru nać na mreže seh mrež. One ke moraš pitat stareje i zapametit da biš jih jednoga dana mogal prenest mlajemi. Recimo, moja mat je mane upravo doklen ovo pišen prenesla frnjokul. Onako usput, da mi pokaže da j’ tu i da reče – delo se ne nosi doma. Ima pravo, ma da ga ne nosin doma, atresa bi mi bila Zvonimirova 20a, a ne ova ka je. Avah je mane, srića da tomu ni tako aš bin sada mislela koga na izboreh zasinjat, ovako ni brige – ni pameti.