Prije gotovo pet godina, uoči ulaska Hrvatske u NATO, jedan tad veleposlanik, a sad već bivši ministar HDZ-ove Vlade ovako je objasnio razloge zbog kojih, za pristupanje NATO-u, ne treba organizirati referendum:

“Treba li nam predstavnička demokracija ako ćemo za sva važna pitanja sazivati referendum? Neke su stvari prekomplicirane da bi bile široko shvaćene. Tako je i europski ustav pao na referendumu jer tko može očekivati da će prosječni građanin pročitati, proučiti i shvatiti njegovih 1.600 stranica?”.

Kasnije je čovjek pokušavao pojasniti tu svoju nespretnu izjavu, tvrdeći da nije mislio da narod nije u stanju shvatiti NATO, nego da se NATO ne može svesti na predreferendumske slogane. No, činjenica je da je on izrekao ono što su mnogi mislili: građani baš ne kuže o čemu se tu radi pa je bolje da ih i ne pitamo, nego da umjesto naroda, kad Ustav već to dopušta, o ulasku u NATO odluče narodni zastupnici.

Tako su zastupnici sa 119 glasova “za” prihvatili pristupanje NATO-u. Protiv je glasovao samo Dragutin Lesar, među ostalim, i u znak protesta što su ignorirani zahtjevi dijela javnosti za raspisivanjem referenduma.

Nekoliko godina kasnije uspjeli smo se ponovno naći na istom mjestu. Tema, doduše, više nije NATO, nego Europska unija.

Vlada više nije HDZ-ova, nego koalicijska. Referendum će se svakako održati jer tako propisuje Ustav. Ali, unatoč svemu tome, stječe se dojam da smo ponovno tamo gdje su “stvari prekomplicirane da bi bile široko shvaćene”.

Današnja vladajuća većina šest je oporbenih godina – koliko su trajali pregovori s EU-om – provela kritizirajući HDZ zbog toga što ne komunicira Europu građanima. Zbog toga što ne čini ništa da bi građane, birače, informirala o tome što ih čeka ako uđemo u Uniji i što je Hrvatska s Unijom ispregovarala.

Birači, kako su tvrdili, na referendumu moraju donijeti informiranu odluku.

Svih tih šest godina, a pogotovo posljednjih tjedana i mjeseci, HDZ se branio kojekakvim statistikama. Tisućama tiskanih brošura. Stotinama info-pultova. Stotinama tisuća poziva na EU info-telefon. I nedavno je bivši državni tajnik za europske integracije Andrej Plenković ponovio da je on osobno prošao gotovo sve zakutke Hrvatske nastupajući na tribinama o ulasku u EU.

Unatoč svemu tome, svih tih šest godina hrvatski su se građani, birači, osjećali neinformiranima. Čak i nakon objave pregovaračkih stajališta, sažetaka pregovaračkih stajališta i ugovora o pristupanju, rezultati anketa pokazuju da se i više od 80 posto ljudi smatra nedovoljno informiranim o tome što nas čeka ako uđemo u EU.

Očito svo ovo vrijeme nešto nije bilo u redu s tim brošurama i tribinama. Ili, možda, nešto nije u redu s ljudima?

Bit će da je ipak ovo drugo, da nešto nije u redu s ljudima. Jer čim je bivša oporba došla na vlast, shvatila je da se ljudima ne treba previše vjerovati. Da su neke stvari prekomplicirane da bi bile široko shvaćene i da je zato možda ipak bolje što prije organizirati referendum, još dok ankete idu u korist pristupanja. Zato ćemo na referendum 22. siječnja.

Nova Vlada tako si je dala 18 radnih dana da bi ljudima objasnila zašto te nedjelje trebaju izaći na birališta i zaokružiti “da”. Da je referendum mjesec dana kasnije, vrlo vjerojatno ne bi bilo dovoljno da se nadoknade sve izgubljene godine po pitanju informiranja o EU. Ali, barem bi se moglo tvrditi da su pokušali.

Tvrdit će, doduše, i sad da su učinili što su mogli, ali su okolnosti, eto, takve da se Hrvatska mora što prije izjasniti kako bi države članice EU-a imale dovoljno vremena za ratifikaciju hrvatskog pristupnog ugovora. Međutim, puno je izvjesnije da su naprosto shvatili da je informiranje precijenjeno, da su ankete povoljne i da nema smisla sad se maltretirati s dodatnih nekoliko tjedana kampanje.

Najbolje je to objasnio predsjednik Republike Ivo Josipović u intervjuu na Hrvatskom radiju. Referendum će biti 22. siječnja, a procjena je da se “one poruke koje su potrebne mogu prenijeti brzo i efikasno”.

Poruke, kaže predsjednik. Ne informacije.

Neke su stvari, očito, prekomplicirane da bi bile široko shvaćene.