Teško da u hrvatskim medijima ima omraženijeg komada namještaja od fotelje. Može čovjek kupiti cijeli ured od mahagonija, može ga se uhvatiti i da kupuje antikni namještaj na račun proračuna, ali mu se u medijima doista loše piše tek kad se utvrdi da se dočepao neke fotelje. 

Kad god mediji žele nekome zamjeriti da je u stvari lijenčina koja ništa ne radi ili radi samo za vlastiti interes, najjednostavnije ga je jednostavno prozvati da nešto radi s foteljom: da se dokopao fotelje, da se uvalio u neku fotelju ili da, u najgorim slučajevima, iz vlastite fotelje drugima dijeli fotelje. Fotelja je do te mjere na zlu glasu da vam je bolje da, ako vas susjed uhvati u razgledavanju asortimana udobnih naslonjača u nekom salonu namještaja, tvrdite da kupujete tabure. U suprotnom, sudbina vam je zapečaćena.

Evo, na primjer, ima ministara koji su dugo vjerovali da nešto rade – neki bolje, neki, doduše, katastrofalno – a onda su u jednom trenutku, gledajući, slušajući i čitajući vijesti, odjednom shvatili da samo zauzimaju neku fotelju. Slično se dogodilo i nemalom broju saborskih zastupnika koji su ili zaposjeli fotelje ili ih, što je još i gore, u njihovim foteljama nikad nema. 

I nisu samo u pitanju ministri i zastupnici. Bilo je u posljednje vrijeme raznoraznih foteljaša u domaćim medijima. Bilo je fotelja po gradovima i općinama, viđene su u javnim poduzećima i privatnim firmama, a bio je i jedan slučaj kad su fotelje postale problematične čak i za vrh Katoličke crkve: u jeku skandala oko samostana u Dajli, i hrvatskim je biskupima spočitnuto da se boje – za vlastite fotelje. 

Jedan od rijetkih koji doista ima udobne fotelje, ali za njih nikad nije prozvan je predsjednik Republike. Postoje, doduše, novinske fotografije i televizijske snimke predsjednika kako čavrlja s građanima na kavi u svom uredu na Pantovčaku, ugodno zavaljen u fotelju. No, ta njegova fotelja nešto je sasvim drugo od fotelja onih koji ne rade ništa ili rade za vlastite interese. Odnosno, predsjednik stvarno ima dobar namještaj, ali se nikad nije dočepao fotelje niti se u fotelju uvalio.

S druge strane, ima, recimo, Kukuriku koalicija. Oni su, navodno, fotelje, uglavnom ministarske, među sobom podijelili još prije izbora. Dosta smo o tome čitali i slušali dok je trajala predizborna kampanja. Čak im je i predsjednica HDZ-a Jadranka Kosor s jednog predizbornog skupa zamjerila da već dijele fotelje i piju šampanjac iako izbori još nisu završili. A onda su 4. prosinca izbori doista završili. 

Kukuriku koalicija, predvođena Zoranom Milanovićem, počela je, barem tako mediji javljaju, slagati novu Vladu. Dijeliti ministarska mjesta. Dogovarati se oko kandidata za potpredsjednike Vlade. Određivati budućeg predsjednika i potpredsjednike Sabora. Rješavati kadrovske križaljke. I izgleda da zasad još nisu popunili ni jednu fotelju. Milanović će zato vrlo jednostavno moći utvrditi kad je njegov medeni mjesec s medijima završio: bit će to u onom trenutku kad mediji zaključe da njegovi ministri i saborski zastupnici više ne odlaze na svoja radna mjesta, nego da su postali ljudi koji popunjavaju fotelje.