Tamo gdje val ljubi moj kamen, tamo ću doći i baciti sidro nemirnog života mog, sva u zlatu nek’ sja mati Croatia – to je pjesma koju su hrvatski nogometaši zapjevali u svlačionici nakon pobjede nad Marokom, i osvajanja bronce u Kataru. I nije nimalo banalna, barem ne kad je gromko pjevaju oni koji su uspjeli ujediniti naciju i učinili je ponosnom. Ponovo!

Zaista, na kraju svega, gdje god išli, što god radili, na kraju se najljepše vratiti kući, u svoju zemlju, navijati za nju, bez obzira na to kakve šolde zaradili i čime se bavili. Lijepa Naša je zaista najljepša, a doček koji je sinoć u Zagrebu priređen za nogometaše naše reprezentacije, jedna od najljepših scena koju možemo vidjeti. Od ranog popodneva, u ne baš toploj zagrebačkoj večeri, bilo je više nego vrelo. Ponovo se pokazalo da se kolektivno raspoloženje doslovce mijenja pod utjecajem te pozitivne vibre, jer ono što će kao još jedan uspjeh reprezentacije ostati upisano u kolektivnoj memoriji Hrvatske i ove 2022. godine, doslovno mijenja klimu u društvu. Odjednom nas sve preplavi neka nepodnošljiva lakoća življenja, radost kao da smo sami s broncom oko vrata, svaki u svom poslu koji radimo. Važna je bila na kraju prvenstva ova pobjeda nad Marokom, jer su se naši nogometaši ponovo vratili kao pobjednici.

A nije bilo lako. Svjedočili smo spornim sudačkim odlukama, agresivnoj i nesportskoj igri nekih naših suparnika, nogometu koji je bio obilježen i lokacijom zemlje gdje se prvenstvo igralo, i njenim interesima, i aferom koja je upravo zadnjih dana teško narušila kredibilitet nekih od vodećih ljudi Europskog parlamenta. Sve zajedno u jednom kolopletu ukazivalo je da neki veliki igraju prljavo, i tim je više čudo da se jedna zemlja veličine Hrvatske uspjela izboriti za ovako časno i visoko mjesto na svjetskoj rang listi. Mi smo poput iznimke koja potvrđuje pravilo. Ali ne i slučajnost, ne slučajna država i ne slučajna pobjeda – upornost izbornika Zlatka Dalića i duh koji vlada u tom nogometnom timu, jednostavno su nepobjedivi. Podsjeća to, gledajući u ovom nogometnom rakursu, na ono što je inače Ukrajina na karti svijeta, postoji neki specijalni dešpet, inat relativno male nacije nasuprot velikih sila, velikih interesa i velikih nepravdi. Kao što se ti Ukrajinci drže čvrsto nasuprot Rusije u jednom brutalnom ratu, pokazujući specijalnu žilavost i volju za pobjedom, tako se i Hrvatska drži na ovom, a i na prethodnim svjetskim prvenstvima, čvrstom i moćnom bez obzira na to koliko je mala. Jer ako je i mala, nije slaba.

A postoji i još jedna dimenzija koja krasi ovu ekipu – neka ljudskost je među njima, čini se da zaista dišu kao jedan, nema svađa, nema zavisti, nema ružnih epizoda. I riječi Zlatka Dalića, koji je ovu zadnju pobjedu i broncu posvetio Ćiri Blaževiću, koji je na kraju svoje karijere, tople su i ljudske, baš griju oko srca. Iako je sada možda i jedini izbornik u povijesti koji je jednu repku doveo do dvije medalje zaredom na svjetskim prvenstvima, Dalić to nije pripisao sebi, nego je medalju posvetio legendarnom Ćiri, dobrom duhu hrvatskog nogometa. Taj fair-play koji općenito vlada u hrvatskoj reprezentaciji i njenom vodstvu, to tapšanje suparnika po ramenu čak i kad izgube od njih, raritet je u tom svijetu punom novca, interesa i borbe za moći kao što je svaki veliki biznis, pa i nogometni biznis.

Od tog duha ponešto treba naučiti, i upravo je to glavni razlog što se jučer na trgu u Zagrebu okupilo na desetke tisuća ljudi. To poštovanje prema uspjehu reprezentacije koje ljudi u Hrvatskoj osjećaju, upravo proizlazi iz duha koji promoviraju naši nogometaši. Zato nije banalno pratiti njihov dolazak od aerodroma, preko zagrebačkih ulica do trga gdje se doista feštalo do dugo u noć. Možda su prijenos pratili i vodeći ljudi hrvatske države, možda je to bila prilika da razmisle kako se treba u javnom prostoru ponašati, možda su shvatili što građani očekuju. Dalićeva mantra poniznosti, koja ponekad verbalno i iritira, ali ne može se reći da nije konstanta u ponašanju njega i njegovog tima, to je lekcija koju bi neki u politici itekako trebali naučiti. One tisuće ljudi na trgovima i ulicama jučer upravo tu poruku šalju hrvatskoj politici: gledajte i učite, i prestanite sa sukobima koji umaraju naciju. Ponizan ego u borbi za zajednički cilj, to je ta lekcija. Jer postoji nešto što je iznad svih – Hrvatska!