Dogodi se to javnome servisu još kadikad, to da pogodi sa serijom i to tako da joj sve telenovele s komercijale nisu ni do koljena. Dogodi se kadikad onako kako se dogodilo da na male ekrane, skoro pa usred ljeta, stigne »Ritam srca«, talijanska uspješnica. U njoj je ponajprije sjajnog vizuala, lijepih ljudi i lijepe odjeće te bezvremenskih automobila s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća. A usred svega lijepoga eto ti i ljudske drame i sudbine što spaja i dijeli osoblje bolnice u Torinu, poglavito one liječnike pionire na polju kardiologije. Napenališ se navečer pred televizorom malo iza devet i uživaš skoro sat vremena, posve imun na sve podražaje vanjskog svijeta.

Prve dvije sezone serijala bilo je to upravo sjajno, bilo je sjajno dok je doktor, pače ravnatelj Corvara šetao zemljom. A onda ga je, avaj i kuku, izdalo, dakako, srce. Fanovi su s nevjericom sve to gledali, pa ispustili dubok uzdah, pa sami sebi obećali da oni to više gledati neće. Ali, vratili su se. Treća sezona je međutim bila i jest ipak nešto drugo i to ne zato što je modernitet donio svoje, od novih modela Fiata i Alfe, do hipija, ženskih prava i prijenosnog defibrilatora. U trećoj sezoni scenaristi su učinili da sumnjamo u moral čak i dobrog doktora Ferrarisa, a epizode koje su nekada bile zaokružene skoro pa posve postale su sve ulančane u jednu dugačku epizodu kojoj se kraja ne vidi. Dojam je da se pokušalo biti veći od života, biti nalik američkim proizvodima, biti serijal za Netflix ili HBO, za lajkove i šerove. A šteta je, koliko god je to sve još uvijek dobro za gledanje. Jer što je preslano ni mački nije drago.

Hrvatski sabor, valjda od početka svoga postojanja, ima aktualan sat, odnosno aktualno prijepodne. Nekada su se dani i sati od tog aktualca čekali s navijačkim nestrpljenjem, a izvještaji čitali u novinama i gledali na malim ekranima s posebnom pažnjom. Trenuci su to kada se talentiranim političarima pruža prigoda da briljiraju, da pokažu koliko je u njih znanja, šarma, blagoglagoljivosti, mudrosti pa i one narodne po kojoj se za vazda pamti primjerice Joža Pankretić. Samo su velemajstori znali kako iskoristiti te aktualce pa da se o njihovu nastupa priča, a da pritom ni jednog trena ne prijeđu granice dobra ukusa i ne krše pravila pristojnosti. Na to se pazilo, onako kako je onomad davno Mili Hadžiabdić, sjajan igrač Veleža, pazio da mu kopačke budu vazda čiste, pa ih je čistio i za poluvremena. A onda su došli šerovi, i lajkovi…..

»Mucice, igrat ćemo se malo čvršće«, poruči tako premijer kompletnoj oporbi, za aktualnog prijepodneva dakako. Mucice…. Valjalo je djelovati brzo. Tražilice gore. Chat GPT se trudi izbaciti sve što zna. Mozak vrije dok priziva u sjećanje sve one mucice s kojima se za života sreo. Mucice su »male, dosadne kuglice od vlakana koje nastaju na površini tkanine i mogu ozbiljno narušiti izgled vaše odjeće«. Nastaju one kada se kratka vlakna materijala odvoje, zapetljaju i formiraju male čvoriće. Često se izraz koristi i za nakupine fine prašine, dlačica i vlakana koje se stvaraju na podu (najčešće ispod kreveta ili u kutovima prostorija) te u utorima elektroničkih uređaja (poput utora za punjač na mobitelu). Internet stoga nudi i pregršt načina, pače ozbiljnih alata, za uklanjanje mucica. Nude ih »stručnjaci za prepoznavanje trendova«, što pak sugerira da su mucice uvijek u trendu, makar bilo nekad manje, nekad malo više. No, mucice su, bože prosti, i ono što se nakupi čovjeku kadikad u pupku. Austrijski kemičar Georg Steinhauser proveo je tri godine istražujući tajne pupka ne bi li otkrio zašto se baš u njemu skupljaju takozvane mucice, zapravo mješavina kojekakvih tvari s tijela. I otkrio je, makar i nije to toliko bitno, da je kriva ta potreba dlačica u pupku da sebi privuku koješta. Bitnije je znati da je Australac Graham Barker ušao u Guinnessovu knjigu rekorda jer je skupljao mucice iz svog pupka i stavljao ih u staklenku više od 26 godina! Što god tko o tome mislio, čovjeku treba skinuti kapu na predanosti.

Istinabog, mucica se nekom govori i kad vam je drag, kad mu se tepa, ma teško da je ovaj put u igri bilo tepanje. A »Mucica« je i naslov sjajnog, lijepog i toplog kratkog igranog filma što ga je onomad režirao Aldo Tardozzi. U njemu je u malo minuta ispričana velika priča o muci roditeljskoj kada svoje čedo moraju konačno pustiti da samo ide do škole. Nema veze je li škola blizu ili daleko, ima li putem opasnosti ili nema, jesu li strahovi racionalni ili iracionalni. Užasnuti roditelji su tu i posve cool dječak je tu. Mucica njihova!? I Mucica i momčina. Sve je to mucica, no ako ste netom nakon spomena mucica u Hrvatskom saboru pitali Chat zbog čega je premijer baš riječ mucica odabrao da njome smjesti oporbu tamo gdje misli da joj je po njegovu mišljenju mjesto, umjetna inteligencija na to nije imala odgovora. Zna Chat da je neki cinizam u pitanju, zna da su mucice nekidan zaslužile i politički kontekst, ali zašto mucice e to ne zna nitko. Zna se zato da se guglalo, lajkalo, šeralo, okretalo onaj žuti palac i gore i dole. Jedan je aktualni premijer učinio mucice nikada aktualnijima na jednom aktualcu. I spomen mucica je odnio pobjedu pred nizom drugih pokušaja da se »zablista« za aktualnog prijepodneva, bilo onih oporbenjaka koji su premijera proglašavali Vučićevim glasnogovornikom, bilo onih vladajućih koji su među oporbom tražili ekipu iz Porfirijevih kružoka. A sada kad su mucice pokazale da boj ne bije njihov nježan sastav već kontekst u kojem ih se puku servira, ne treba uopće sumnjati da će se s njima ratovati i dalje. Bit će mucica na mucicu dok netko ne smisli nešto i bolje s još fascinantnijim nekim Guinnessovim rekordom.

U »Ritmu srca« prvo je srce stalo karizmatičnom doktoru Corvari, a onda scenaristi nisu odoljeli da ne mijenjaju postavke taman toliko da se s čežnjom pamte one prve epizode dok se čekaju one posljednje. Sa sapunicama je to i gore, s tim uratcima što kraja nemaju. Tako nekako je i s tim našim parlamentom, sa Saborom i zastupnicima. U želji da djeluju bjelosvjetski, da u malo vremena dopru do čim više pripadnika biračkoga tijela, zbog potrebe da njihovu umotvorinu prenese dojedan portal, srozao se govor saborski, komunikacija, rasprave do ibera. A kako loši televizijski i filmski uratci odgajaju publiku koja sve manje koncentracije i razumijevanja ima za išta, tako i saborsko govorenje odgaja mali milijun nazovi političara na nižim nekim razinama. Nije problem u mucici, ali je problem kada i oni s dna kace misle da je u njih talenta i prava da se igraju s vatrom.

Mate Šimundić je ime čovjeka koji je, eto, predsjednik Županijske skupštine Splitsko-dalmatinske županije. Ime je to onog koji je za nedavne rasprave o dodjeli županijskih nagrada feminizam proglasio luđačkom ideologijom. Štono bi se reklo trendovski, mucica se okuražila uvjerena da je i njemu dozvoljeno štošta, ako već nije posve krivo procijenio svoj govornički talent. A to je posljedica i sve goreg javnog govora koje se treba plašiti. I to je dokaz da i od mucice može nastati zlo i naopako. Matu bi, pak, za nagradu trebalo natjerati da pet puta za redom odsluša maratonsko izlaganje Ursule von der Leyen o stanju Unije, poglavito onaj dio u kojem među ostalim poručuje: »Žene su tu da ostanu. Branit ćemo svoja prava!« Za nagradu ga je trebao dovesti pred Ursulu pa da joj objasni na što je mislio. Em bi njen govor dobio na živahnosti, em bi se skupštinar jamačno na naglo prosvijetlio onako kako se sve naše kad u svijet krene na naglo prosvijetli. A i mucice bi opet tamo gdje im je mjesto, pa da o njima govore stručnjaci, oni za prepoznavanje trendova.