Da su nas trliš i radna kuta odgojili i podigli na noge, zaboravili smo brzo, prebrzo. Da je dobro društvo ono u kojem dostojanstven rad omogućuje radniku dobar život, u nas kao da ne vrijedi. Ili se do te teme uporno ne stiže, jer je uvijek i sve tu preče od obična čovjeka
Trgovina je to poveća smještena na okretištu javnih prometala. U njoj je ljudi uvijek poprilično, u svako doba dana. I u žurbi su ti kupci uvijek. Tamo gdje se putovi sijeku, gdje se doma hita ili od kuće ‘bježi’, nema vremena za finese, duboka razmišljanja i široku gestu. Tu se uzme košara i leti bezglavo između polica te usput poslovično bude nervozan iako razloga za nervozu i nema.
Na odjelu s mliječnim i suhomesnatim proizvodima za čudo nikoga. Prodavačica u bijeloj kuti iskoristila je prigodu pa se povukla u sobicu do pulta. Sjela je na tren, vjerojatno prvi put to popodne. Svako malo glavom proviruje da provjeri čeka li tko na uslugu. Da je nitko ne vidi zagrize u komad kruha. Lako moguće da joj je to prvi obrok u danu. Kad je ugledala mušteriju pohitala je na pult. Vrag će ga znati koja joj je to mušterija po redu taj dan. Za nevolju, ovaj je nešto ljubopitljiv, ali na sreću čini se da zna što hoće. Hoće onaj tvrdi sir na akciji. Ona mu nudi već pakovanu četvrt. Njemu to malo previše, pa bi da mu odreže manji komad od koluta. Ona mu izlazi u susret, ali i objašnjava da ga je teško rezati, da će se možda pod silom noža smrviti. On je pun razumijevanja. A kada je vješto otkinula željenu gramažu, on pohvali njenu vještinu i dobru volju, pa joj se zahvali. Ona maska na licu što je odnedavno obavezna, nekako se raširila tjerana osmjehom i nje i njega. Ne košta ništa, a čini dobro kad za pultom trgovine prepoznaš živo biće a ne tepih za o njege se otresti čemeran i nezadovoljan. Čini dobro kad se vidi čovjeka.
Tko je skrojio potkošulju u kojoj spavam? Koliko je kilometara prevalila rajčica koju kupujem u dućanu? Što najviše nedostaje vozačima kamiona na dugim vožnjama jednoličnim autoputovima? Ubraja li se vrijeme potrebno za dezinfekciju dućana trgovkinjama u radno vrijeme? Kroz koje sve procese prolazi voda od izvora do naše slavine? Koje zadovoljstvo u poslu pronalazi komunalac koji čisti grad i odvozi naše smeće? Koliko traje radni dan poljoprivrednicima koji i proizvode i sami prodaju hranu? Ovo, na žalost, nisu pitanja što ih se sjetio postaviti autor ove kolumne, ali ih se, na sreću i radost njegovu i čitateljsku, sjetila postaviti novinarka Barbara Matejčić. U nje je začudne vještine, u nas i u svijetu pomalo izumrle, i da postavlja prava pitanja i da vidi oko sebe ljude, dobre ljude. Ona je, kako reče, odlučila iskazati interes i pokazati poštovanje za ljude koji čine našu svakodnevicu, a njihov rada nam omogućava da funkcioniramo otkako ujutro otvorimo oči. Pa je razgovarala sa sedam radnika koji zajedno imaju 214 godina radnog staža. Pa nas je nagradila sa sedam audio zapisa u kojima joj sedam radnika govori o svom poslu: što u njemu vole, što ih muči, što bi promijenili.
Robert Šimić, vozač kamiona na duge pruge, 22 godine radnog staža, riječka tvrtka Lutec Racing. S njim autorica razgovara u kabini kamiona gdje ponajviše vremena životnog provodi, više nego doma. Dok je na putu najviše mu fali obitelj. Troje djece ima. Sin mu je isto vozač. Na putu je najdulje proveo 66 dana. Sve rođendane je proveo na putu. Trebalo bi, veli, povisiti ne plaću već doprinose, radi mirovine, jer tko zna tko će moći voziti kamion sa 60 i više godina.
Goran Šestanj, ispitivač električnih instalacija, 30 godina radnog staža, Zagreb. Otac električar je onaj koji ga je uvodio u tajne elektrike. Počeo je kao štemer, pa uz dobrog majstora izrastao i ispitivača električnih instalacija. Plaća, kaže, nije uvijek pratila njegovo zalaganje, ali ne bi posao mijenjao. A kad ljepše nema nego kad se spoji sve i kad pred strankom bi – svijetlo.
Ana Gavran, prodavačica, 30 godina radnog staža u prehrambenim dućanima, Zagreb. Kaže, možda zvuči k’o floskula, ali zaista voli svoj posao. Dvadeset godina nije bila na bolovanju. Nikada nije pitala kupca kako je a da ga nije sasluša. Smeta je što se trgovcima ne priznaje onaj sat ranije kad dolaze i sat kasnije pri odlasku. »Mislim da smo potplaćeni«, veli.
Nino Grgurić, strojar koji radi na pročišćavanju i opskrbi pitkom vodom, 21 godina radnog staža, tvrtka Komrad d.o.o. za vodne djelatnosti, Slatina. »Znate ono kad otvorite slavinu i voda krene, a vi ne možete ni zamisliti kako je došla do vas! E to je naš posao!«, kazuje Grgurić. Iskopi su njegov zadatak, a posebno ga veseli kad dovedu vodu u naselja koji nisu imali pitku vodu. Bilo bi dobro da su plaće malo veće, jer je život sve skuplji.
Josip Husain, čistač, 42 godine radnog staža, tvrtka Komunalac Vrbovec. Rođen je on 1. svibnja na blagdan Josipa radnika. Našao je u Komunalcu siguran posao i plaću iako nije lako. Voli da je na otvorenom, voli komunicirati s ljudima. No, priznaje da se ponekad kući vraća i jako umoran. Nakon svih tih godina rada sve ga pomalo boli, a 42 godine staža nisu mu donijele nikakve olakšice. A kad bude mirovina posvetit će se unucima i šetati gradom bez da ikad više gleda u koš za smeće.
Dijana Malenica, tekstilna radnica, 27 godina radnog staža, tvornica Galeb, Omiš. Kao djevojčica je dobila na poklon Singericu. S 18 godina se zaposlila. Radila na stroju polagačice, posao kojeg do jučer radio muškarac. Preko ruku joj prođe 500 kilograma robe. Najviše je raduje vidjeti finalni proizvod. Obitelj sve Galebovo nosi. Nedostaje samo financijsko zadovoljstvo, tekstilne radnice su potplaćene. Nada se da će u Galeba dočekati mirovinu.
Ana Marjanović, poljoprivrednica koja prodaje svoje voće i povrće na zagrebačkoj tržnici Dolac, umirovljena prije sedam godina, ali još radi zbog male mirovine. Svega je u nje bilo, od podstanarstva do male kućice, od mrvu zemlje obradive do zeru ozbiljnije poljoprivrede. »Sloga i rad, nema ništa bez toga, ako se ne slažeš džabe ti je i posao i sve«, kazuje. Voli raditi s ljudima i nikad se nije posvadila s kupcima. Brine je što je kupaca sve manje, ne voli kad se roba ne proda.
Ovaj prilog što ga je Barbara Matejčić radila u suradnji sa zakladom Friedrich Ebert i Savezom samostalnih sindikata Hrvatske, objavljen je 7. listopada na dan kada se obilježava Svjetski dan dostojanstvenog rada. Pri tom podsjeća autorica na štošta, primjerice na činjenicu da su hrvatski radnici po zadovoljstvu kvalitetom radnog mjesta pri samom dnu Europske unije. Na onim nacionalnim TV kanalima nitko se 7. listopada nije sjetio spomenuti Svjetski dan dostojanstva radnika. Pričalo se zato o presudi za »Mali Agrokor«, oslobađajućoj po Ivicu Todorića, ili pak o rasulu u stranci što se još uvijek zove SDP. Da su nas trliš i radna kuta odgojili i podigli na noge zaboravili smo brzo, prebrzo. Da je dobro društvo ono u kojem dostojanstven rad omogućuje radniku dobar život, u nas kao da ne vrijedi. Ili se do te teme uporno ne stiže, jer je uvijek i sve tu preče od obična čovjeka. A za pultom trgovine, u tramvaju i autobusu, u pošti, u vodovodu redom ljudi, redom radnici, običan neki svijet poput onih uz koje smo i sami rasli pa ih se, u dobroj mjeri, odrekli.
NA KRAJU KRAJEVA
Nema zemlje za radnike
Siniša Pavić
11. listopad 2020 08:51
snimio Vedran Karuza
Da su nas trliš i radna kuta odgojili i podigli na noge, zaboravili smo brzo, prebrzo. Da je dobro društvo ono u kojem dostojanstven rad omogućuje radniku dobar život, u nas kao da ne vrijedi. Ili se do te teme uporno ne stiže, jer je uvijek i sve tu preče od obična čovjeka
Trgovina je to poveća smještena na okretištu javnih prometala. U njoj je ljudi uvijek poprilično, u svako doba dana. I u žurbi su ti kupci uvijek. Tamo gdje se putovi sijeku, gdje se doma hita ili od kuće ‘bježi’, nema vremena za finese, duboka razmišljanja i široku gestu. Tu se uzme košara i leti bezglavo između polica te usput poslovično bude nervozan iako razloga za nervozu i nema.
Na odjelu s mliječnim i suhomesnatim proizvodima za čudo nikoga. Prodavačica u bijeloj kuti iskoristila je prigodu pa se povukla u sobicu do pulta. Sjela je na tren, vjerojatno prvi put to popodne. Svako malo glavom proviruje da provjeri čeka li tko na uslugu. Da je nitko ne vidi zagrize u komad kruha. Lako moguće da joj je to prvi obrok u danu. Kad je ugledala mušteriju pohitala je na pult. Vrag će ga znati koja joj je to mušterija po redu taj dan. Za nevolju, ovaj je nešto ljubopitljiv, ali na sreću čini se da zna što hoće. Hoće onaj tvrdi sir na akciji. Ona mu nudi već pakovanu četvrt. Njemu to malo previše, pa bi da mu odreže manji komad od koluta. Ona mu izlazi u susret, ali i objašnjava da ga je teško rezati, da će se možda pod silom noža smrviti. On je pun razumijevanja. A kada je vješto otkinula željenu gramažu, on pohvali njenu vještinu i dobru volju, pa joj se zahvali. Ona maska na licu što je odnedavno obavezna, nekako se raširila tjerana osmjehom i nje i njega. Ne košta ništa, a čini dobro kad za pultom trgovine prepoznaš živo biće a ne tepih za o njege se otresti čemeran i nezadovoljan. Čini dobro kad se vidi čovjeka.
Tko je skrojio potkošulju u kojoj spavam? Koliko je kilometara prevalila rajčica koju kupujem u dućanu? Što najviše nedostaje vozačima kamiona na dugim vožnjama jednoličnim autoputovima? Ubraja li se vrijeme potrebno za dezinfekciju dućana trgovkinjama u radno vrijeme? Kroz koje sve procese prolazi voda od izvora do naše slavine? Koje zadovoljstvo u poslu pronalazi komunalac koji čisti grad i odvozi naše smeće? Koliko traje radni dan poljoprivrednicima koji i proizvode i sami prodaju hranu? Ovo, na žalost, nisu pitanja što ih se sjetio postaviti autor ove kolumne, ali ih se, na sreću i radost njegovu i čitateljsku, sjetila postaviti novinarka Barbara Matejčić. U nje je začudne vještine, u nas i u svijetu pomalo izumrle, i da postavlja prava pitanja i da vidi oko sebe ljude, dobre ljude. Ona je, kako reče, odlučila iskazati interes i pokazati poštovanje za ljude koji čine našu svakodnevicu, a njihov rada nam omogućava da funkcioniramo otkako ujutro otvorimo oči. Pa je razgovarala sa sedam radnika koji zajedno imaju 214 godina radnog staža. Pa nas je nagradila sa sedam audio zapisa u kojima joj sedam radnika govori o svom poslu: što u njemu vole, što ih muči, što bi promijenili.
Robert Šimić, vozač kamiona na duge pruge, 22 godine radnog staža, riječka tvrtka Lutec Racing. S njim autorica razgovara u kabini kamiona gdje ponajviše vremena životnog provodi, više nego doma. Dok je na putu najviše mu fali obitelj. Troje djece ima. Sin mu je isto vozač. Na putu je najdulje proveo 66 dana. Sve rođendane je proveo na putu. Trebalo bi, veli, povisiti ne plaću već doprinose, radi mirovine, jer tko zna tko će moći voziti kamion sa 60 i više godina.
Goran Šestanj, ispitivač električnih instalacija, 30 godina radnog staža, Zagreb. Otac električar je onaj koji ga je uvodio u tajne elektrike. Počeo je kao štemer, pa uz dobrog majstora izrastao i ispitivača električnih instalacija. Plaća, kaže, nije uvijek pratila njegovo zalaganje, ali ne bi posao mijenjao. A kad ljepše nema nego kad se spoji sve i kad pred strankom bi – svijetlo.
Ana Gavran, prodavačica, 30 godina radnog staža u prehrambenim dućanima, Zagreb. Kaže, možda zvuči k’o floskula, ali zaista voli svoj posao. Dvadeset godina nije bila na bolovanju. Nikada nije pitala kupca kako je a da ga nije sasluša. Smeta je što se trgovcima ne priznaje onaj sat ranije kad dolaze i sat kasnije pri odlasku. »Mislim da smo potplaćeni«, veli.
Nino Grgurić, strojar koji radi na pročišćavanju i opskrbi pitkom vodom, 21 godina radnog staža, tvrtka Komrad d.o.o. za vodne djelatnosti, Slatina. »Znate ono kad otvorite slavinu i voda krene, a vi ne možete ni zamisliti kako je došla do vas! E to je naš posao!«, kazuje Grgurić. Iskopi su njegov zadatak, a posebno ga veseli kad dovedu vodu u naselja koji nisu imali pitku vodu. Bilo bi dobro da su plaće malo veće, jer je život sve skuplji.
Josip Husain, čistač, 42 godine radnog staža, tvrtka Komunalac Vrbovec. Rođen je on 1. svibnja na blagdan Josipa radnika. Našao je u Komunalcu siguran posao i plaću iako nije lako. Voli da je na otvorenom, voli komunicirati s ljudima. No, priznaje da se ponekad kući vraća i jako umoran. Nakon svih tih godina rada sve ga pomalo boli, a 42 godine staža nisu mu donijele nikakve olakšice. A kad bude mirovina posvetit će se unucima i šetati gradom bez da ikad više gleda u koš za smeće.
Dijana Malenica, tekstilna radnica, 27 godina radnog staža, tvornica Galeb, Omiš. Kao djevojčica je dobila na poklon Singericu. S 18 godina se zaposlila. Radila na stroju polagačice, posao kojeg do jučer radio muškarac. Preko ruku joj prođe 500 kilograma robe. Najviše je raduje vidjeti finalni proizvod. Obitelj sve Galebovo nosi. Nedostaje samo financijsko zadovoljstvo, tekstilne radnice su potplaćene. Nada se da će u Galeba dočekati mirovinu.
Ana Marjanović, poljoprivrednica koja prodaje svoje voće i povrće na zagrebačkoj tržnici Dolac, umirovljena prije sedam godina, ali još radi zbog male mirovine. Svega je u nje bilo, od podstanarstva do male kućice, od mrvu zemlje obradive do zeru ozbiljnije poljoprivrede. »Sloga i rad, nema ništa bez toga, ako se ne slažeš džabe ti je i posao i sve«, kazuje. Voli raditi s ljudima i nikad se nije posvadila s kupcima. Brine je što je kupaca sve manje, ne voli kad se roba ne proda.
Ovaj prilog što ga je Barbara Matejčić radila u suradnji sa zakladom Friedrich Ebert i Savezom samostalnih sindikata Hrvatske, objavljen je 7. listopada na dan kada se obilježava Svjetski dan dostojanstvenog rada. Pri tom podsjeća autorica na štošta, primjerice na činjenicu da su hrvatski radnici po zadovoljstvu kvalitetom radnog mjesta pri samom dnu Europske unije. Na onim nacionalnim TV kanalima nitko se 7. listopada nije sjetio spomenuti Svjetski dan dostojanstva radnika. Pričalo se zato o presudi za »Mali Agrokor«, oslobađajućoj po Ivicu Todorića, ili pak o rasulu u stranci što se još uvijek zove SDP. Da su nas trliš i radna kuta odgojili i podigli na noge zaboravili smo brzo, prebrzo. Da je dobro društvo ono u kojem dostojanstven rad omogućuje radniku dobar život, u nas kao da ne vrijedi. Ili se do te teme uporno ne stiže, jer je uvijek i sve tu preče od obična čovjeka. A za pultom trgovine, u tramvaju i autobusu, u pošti, u vodovodu redom ljudi, redom radnici, običan neki svijet poput onih uz koje smo i sami rasli pa ih se, u dobroj mjeri, odrekli.