Hrvatska ima najveću stopu inflacije u eurozoni, a moguće je da će se i povećati jer ide sezona i još nitko nije uspio uvjeriti ni prisiliti ni trgovce ni pružatelje usluga uz more da razumno ne dižu cijene. Mogla bi ih prisiliti samo potražnja, ali nje se uvijek nekako nađe, pa se svi nadaju da će i ovo ljeto biti tako. Dakle, ako se nešto ne učini, ode inflacija i više, prema onih 7 posto, što su iz HNB-a naveli kao crni scenarij, a sve više izgleda kao bazni. Ovaj zadnji energetski šok, kažu, još se ni nije toliko prenio na hranu, ali ide sezona i u turističkim mjestima i ona koja im gravitiraju već se počinje osjećati taj puzajući svakodnevni pritisak na cijene. Na kontinentu se još troše stare zalihe. Uz more idu nove nabavke i nove etikete. Ako se pak spremate popraviti krov ili fasadu, velika je šansa da će vas majstor upozoriti da već idu najave skupljeg materijala i da će račun biti veći nego je bio vašem susjedu samo mjesec dana ranije.

Očekivanja se ugrađuju u cijene, cjenovni pritisak se nastavlja. Vlada se dosjetila najaviti novi antiinflacijski paket kojim će gasiti požar pregrijane ekonomije. Paralelno, ekonomisti upozoravaju da sve veći problem postaje sam fiskalni deficit koji prijeti da probije nominalne mastriške kriterije pa je jasno da iz Vlade prvo moraju pomesti ispred svog praga, prikočiti potrošnju, prestati podizati plaće, ali i zapošljavanje koje u javnom sektoru na svim razinama buja. Ti su izdaci omogućili rast potrošnje, ali istovremeno on ne potiče rast domaće proizvodnje, kako bi trebalo biti u teoriji, već – uvoz. Jer nema dovoljno proizvodnje, čak ni hrane, koja se masovno uvozi, od smrznutih pekarskih proizvoda nadalje.

Pričaju dakle o pregrijanoj ekonomiji koja se zapravo pregrijala radi većih javnih rashoda, i to krivo raspoređenih. Neki ekonomisti to sad zovu »prirodno usporavanje«. Vrhunac je, međutim, političkog spina predstaviti sada ionako nužne mjere štednje – jer se ovakav model »najbrže rastuće članice« potrošio – kao antiinflacijske mjere. U Vladi nedostatak pokušavaju pretvoriti u proaktivno djelovanje. Jer od koje se to proizvodne djelatnosti naša ekonomija tako pregrijala? Grije nas tek javna potrošnja, ali ne sve jednako. Pa će se sada ponovno govoriti o Vladinim mjerama, a ne Vladinoj odgovornosti za to pregrijavanje. Usput će im to biti i »argument« za sindikate. Jer, upozorenja Hrvatskoj stižu sa svih strana: probijate gabarite, prikočite, uskladite, jer neće više biti ni nominalne konvergencije, a kamoli realne.

Europska komisija sada za nas očekuje usporavanje rasta i veću inflaciju. Nominalna se konvergencija odnosi na mastriške kriterije, dok se realna konvergencija prema prosjeku standarda eurozone sastoji u rastu BDP-a po stanovniku, plaća po stanovniku, i tu Hrvatska uistinu lovi taj prosjek, brzo korača, dostigla je nekih osamdesetak posto, ali kako? Većinom spomenutim političkim odlukama o podizanju plaća u javnom sektoru koje kroz BDP dižu potrošnju. Rastu prihodi od PDV-a, ali bez podrške u realnoj ekonomiji. Produktivnost u realnom sektoru jednostavno je preniska da bi se i tamo dizale plaće. Oni ne mogu pratiti javni, jer će ih zgaziti konkurencija. No, kada se gleda struktura realnog sektora, postavlja se pitanje u kojoj je mjeri i on dovoljno »realan«. Usluge, mala dodana vrijednost znanja i kreativnosti, tehnološko zaostajanje, rentna ekonomija. To jednostavno nema kapacitet za proboj i trajno više dohotke. Dakle, problem je i u kapacitetima i njihovoj strukturi. Treba ih širiti, ali i popravljati, dizati, oplemeniti.

Kod nas se većinom ulaže u infrastrukturu, što je u redu, ali je jednokratno. Naglo digne bruto domaći proizvod, ali nema potencijal za dalje. Tako je i s ovim modelom rasta, koji je trajao neko vrijeme, no sada je dosegao svoj limit. Što smo Europi konvergirali na ovaj način – konvergirali smo. Realne konvergencije ustvari nema. Nema je. Dio hrvatskih građana, ostalih na »kunskim« plaćama – želi se reći plaćama iz doba kune i stabilnih cijena – standardom debelo divergira. Cijene su im narasle, plaće ostale iste. Da bi se u toj »sarmi« skor popravio, dohotke je podigao javni sektor, i popravio prosjek. To je sve.

Osim toga, ostavimo ekonomske definicije i konvergiranje po BDP-ima. Stvarna bi konvergencija, dakle približavanje nekim standardima boljeg života, bila da se recimo liste čekanja u bolnicama smanje, da se magnetska rezonanca ne čeka pola godine, da ljudi ne moraju obijati pragove privatnih klinika, koje niču kao gljive poslije i kiše, i plaćati za ono što su kroz svoje doprinose već platili. Plaćamo, ali kad zatreba, moramo platiti opet. Isto tako, pravosudni okvir. Vidjeli smo što se događa i do kakvih strahota dovodi. Institucije zakazuju. Što se ekonomije tiče, koja je tu i sekundarna, poduzetnici traže stabilne uvjete poslovanja, rješavanje sporova u realnom vremenu, to bi doprinijelo realnoj konvergenciji. Konvergirati treba po zdravom razumu, po potrebama vlastitih građana, pa će se i statistika uskladiti, a ne obratno. Jer, i unutar Unije se tu svašta događa. Evo, talijanska premijerka Meloni traži da se iz limita deficita izbace troškovi za energiju, da i oni postanu izuzeće, ako je obrana izuzeta. Kako se krenulo, bit će tih izuzetaka i više, pa će, kako već netko i zaključio, i našem ministru financija biti lakše. Što se tiče sindikata u javnom sektoru, oni ustvari imaju pravo. Zašto bi ove neravnoteže bile njihova briga. Oni traže nerealno u makroekonomskom kontekstu, no nije njihov posao misliti na to. To je posao Vlade. Njihov je posao tražiti realno za svoje članstvo. Koje također plaća više cijene. I iznova želi veće plaće. Tko je nama drugima kriv što se ne znamo postaviti, i što nemamo sindikate tako glasne i vidljive. I na radnicima je odgovornost. Ovako ispada da u Hrvatskoj samo javna služba ima dugoročnu perspektivu. Jer nema volje da se stvari sagledaju u cjelini. A sve je manje i političke potrebe, jer je zaposlenih u javnom sektoru sve više.

Najljepše je guverneru na odlasku Borisu Vujčiću. Jako je fora da je baš hrvatski guverner izabran za potpredsjednika ECB-a. No, kako je Vujčić i sam naglasio, to je funkcija »na ime«. On tamo ne ide zastupati nacionalne interese, nego promišljati i voditi monetarnu politiku za cijelu eurozonu. Konačno će se dakle moći baviti »pravom« monetarnom politikom. Jer u HNB-u nisu mogli manevrirati kamatnim stopama jer nisu kontrolirali masu novca u optjecaju, nisu mogli manevrirati tečajem, jer bi svaki pomak tečaja odmah udario na dugove svih sektora vezanih uz valutnu klauzulu. Gradila se tako desetljećima monetarna politika koja je u startu imala cilj: dokinuti samu sebe. Ulazak u eurozonu je bio imperativ. Odnosno, nije bilo političke volje, ni ekonomske takve politike koja bi gradila strukturu ekonomije dovoljno čvrstu za vlastitu valutu. Možda je sve to samo utopija. Jer nije realnost. No, u te strukturne probleme se na kraju uvijek »udari«. Ne možeš ih zauvijek gurati pod tepih. Zato je sada predstavljena nova industrijska strategija. Na početku takvi dokumenti uvijek izgledaju kao popis lijepih želja. No, možda do te 2034. nešto i bude.