Nije problem to što smo odbili obučavati Ukrajince, nego kako smo to napravili
Dio oporbe predvođen SDP-om predlaže da se Sabor još jednom izjašnjava o tome mogu li u Hrvatsku doći pripadnici ukrajinske vojske kako bi se obučavali u vojnim vještinama. Prije samo nekoliko dana Sabor je odbio ovu inicijativu. Bilo je 97 ruku za, ali četiri premalo da bi prijedlog prošao. Bila je potrebna dvotrećinska većina od 101 zastupnika. Nije je bilo i stvar je stavljena ad acta. Mada nije baš ni jasno kao bi to sada izgledalo da se Hrvatska ipak javi u Bruxelless. Kao, ono, oprostite malo smo se predomislili, pošaljite nam ipak te Ukrajince da ih obučavamo. Bio bi to još jedan korak prema tome da ispadnemo neozbiljniji nego što jesmo. A ispali smo zaista krajnje neozbiljni. Baš jesmo. Da smo odmah odbili, nikom ništa. Ali ovako, na ovaj način, s toliko natezanja, zaista smo mogli bez toga. Definitivno jesmo. Teško da se stvari mogu sada vratiti na početnu poziciju. Teoretski možda i mogu, ali kamo bi nas to dovelo. Jako moguće točno tamo gdje smo sada.
Stvar je ovdje u tome da se predsjednik Republike neće predomisliti. Naravno, njega je povrijedilo to što je ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman dao načelni pristanak za hrvatsko sudjelovanje u ovoj europskoj inicijativi. Dijelom tu Milanović ima pravo. Koliko god hrvatski Ustav bio krajnje neprecizan, prepun rupa i nelogičnosti, tu je ovaj tužni dokument koliko-toliko jasan. Vanjsku politiku Hrvatske sukreiraju predsjednik Republike i Vlada. Ali Ustav kaže više-manje samo to. Ništa puno više od toga. Kako bi to sukreiranje izgledalo u praksi, ne preciziraju ni Ustav, ni prateći zakoni. Dakle, ipak tek još jedna od mnogih ustavnih nejasnoća. Što u praksi znači, moguće i ne znači, da je Grlić Radman možda i pogriješio kada se prije odlaska u Bruxelles nije konzultirao s Milanovićem. A možda i nije pogriješio. To ovisi o tome kako tko čita ovaj krajnje nečitljivi ustavni tekst. Dakle, ako između Markova trga i Pantovčaka nema suglasja, ako je nemoguće postići barem minimalni konsenzus oko toga, onda cijela stvar može biti vječno blokirana. Kao, recimo, kod imenovanja veleposlanika. Ili se jedna strana može odlučiti za soliranje bez konzultacija s drugom. Kao što je to napravio Grlić Radman i nakon njega ministar obrane Mario Banožić kada su na europskim tijelima uime Hrvatske pristali na to da Hrvatska sudjeluje u projektu obuke pripadnika ukrajinskih Oružanih snaga.
Međutim, tu treba reći još jedno. Predsjednik Republike se neće predomisliti. Nije cijela akcija ovdje propala samo zato jer Milanović smatra da je prekršen Ustav kada je u pitanju postupak donošenja odluka koje se tiču vanjske politike. I da su ga konzultirali, on bi bio protiv. To je i sam rekao više puta kada je govorio o ovoj problematici. On naprosto smatra da Hrvatska ne bi trebala imati ništa ili što manje s ukrajinskim ratom. I gdje god može on čini sve da odmakne Hrvatsku od uplitanja u taj sukob. Koliko je to dobro za Hrvatsku, druga je stvar. Ali dokle god se pita Zorana Milanovića, Ukrajinci se ne trebaju i ne mogu pojaviti u Hrvatskoj na bilo kakvoj vojnoj obuci.
U inicijativi EUMAM sudjelovat će više od 20 članica EU-a. Među njima je i susjedna Slovenija. Slovenci su tiho pristali i odradit će to onako kako im najviše odgovara. Među tih dvadesetak bit će potpuno nevidljivi, što je za malu zemlju kao što je Slovenija, i kao što je uostalom i Hrvatska, najbolja opcija. Male se zemlje u velikim ratovima ne smiju gurati u prve redove. Ne smiju se gurati uopće nigdje ako to baš nije nužno. A ako idu negdje, onda u grupi. A skupina u kojoj je Hrvatska sada, nakon što smo odustali od sudjelovanja u EUMAM-u, prilično je malena. Tu je Austrija koja mora držati svoju neutralnost u skladu s davnim sporazumom potpisanim sa Sovjetskim Savezom, Mađarska Viktora Orbana koja je krajnje skeptična prema davanju bilo kakve potpore Ukrajini, te još poneka zemlja.
Dakle, čini se da neće biti ništa od reprize glasovanja u Saboru. Što se glasovalo, glasovalo se. Nema natrag. Nema dogovora o tehničkoj stvari kao što je sazivanje sjednice VNS-a, a kako će ga onda biti o sada već prilično složenoj političkoj odluci. Nije problem to što smo odbili obučavati Ukrajince, nego kako smo to napravili.
Zlatko Crnčec
Nema dogovora, nema ni reprize
Zlatko Crnčec
20. prosinac 2022 15:21
Nije problem to što smo odbili obučavati Ukrajince, nego kako smo to napravili
Dio oporbe predvođen SDP-om predlaže da se Sabor još jednom izjašnjava o tome mogu li u Hrvatsku doći pripadnici ukrajinske vojske kako bi se obučavali u vojnim vještinama. Prije samo nekoliko dana Sabor je odbio ovu inicijativu. Bilo je 97 ruku za, ali četiri premalo da bi prijedlog prošao. Bila je potrebna dvotrećinska većina od 101 zastupnika. Nije je bilo i stvar je stavljena ad acta. Mada nije baš ni jasno kao bi to sada izgledalo da se Hrvatska ipak javi u Bruxelless. Kao, ono, oprostite malo smo se predomislili, pošaljite nam ipak te Ukrajince da ih obučavamo. Bio bi to još jedan korak prema tome da ispadnemo neozbiljniji nego što jesmo. A ispali smo zaista krajnje neozbiljni. Baš jesmo. Da smo odmah odbili, nikom ništa. Ali ovako, na ovaj način, s toliko natezanja, zaista smo mogli bez toga. Definitivno jesmo. Teško da se stvari mogu sada vratiti na početnu poziciju. Teoretski možda i mogu, ali kamo bi nas to dovelo. Jako moguće točno tamo gdje smo sada.
Stvar je ovdje u tome da se predsjednik Republike neće predomisliti. Naravno, njega je povrijedilo to što je ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman dao načelni pristanak za hrvatsko sudjelovanje u ovoj europskoj inicijativi. Dijelom tu Milanović ima pravo. Koliko god hrvatski Ustav bio krajnje neprecizan, prepun rupa i nelogičnosti, tu je ovaj tužni dokument koliko-toliko jasan. Vanjsku politiku Hrvatske sukreiraju predsjednik Republike i Vlada. Ali Ustav kaže više-manje samo to. Ništa puno više od toga. Kako bi to sukreiranje izgledalo u praksi, ne preciziraju ni Ustav, ni prateći zakoni. Dakle, ipak tek još jedna od mnogih ustavnih nejasnoća. Što u praksi znači, moguće i ne znači, da je Grlić Radman možda i pogriješio kada se prije odlaska u Bruxelles nije konzultirao s Milanovićem. A možda i nije pogriješio. To ovisi o tome kako tko čita ovaj krajnje nečitljivi ustavni tekst. Dakle, ako između Markova trga i Pantovčaka nema suglasja, ako je nemoguće postići barem minimalni konsenzus oko toga, onda cijela stvar može biti vječno blokirana. Kao, recimo, kod imenovanja veleposlanika. Ili se jedna strana može odlučiti za soliranje bez konzultacija s drugom. Kao što je to napravio Grlić Radman i nakon njega ministar obrane Mario Banožić kada su na europskim tijelima uime Hrvatske pristali na to da Hrvatska sudjeluje u projektu obuke pripadnika ukrajinskih Oružanih snaga.
Međutim, tu treba reći još jedno. Predsjednik Republike se neće predomisliti. Nije cijela akcija ovdje propala samo zato jer Milanović smatra da je prekršen Ustav kada je u pitanju postupak donošenja odluka koje se tiču vanjske politike. I da su ga konzultirali, on bi bio protiv. To je i sam rekao više puta kada je govorio o ovoj problematici. On naprosto smatra da Hrvatska ne bi trebala imati ništa ili što manje s ukrajinskim ratom. I gdje god može on čini sve da odmakne Hrvatsku od uplitanja u taj sukob. Koliko je to dobro za Hrvatsku, druga je stvar. Ali dokle god se pita Zorana Milanovića, Ukrajinci se ne trebaju i ne mogu pojaviti u Hrvatskoj na bilo kakvoj vojnoj obuci.
U inicijativi EUMAM sudjelovat će više od 20 članica EU-a. Među njima je i susjedna Slovenija. Slovenci su tiho pristali i odradit će to onako kako im najviše odgovara. Među tih dvadesetak bit će potpuno nevidljivi, što je za malu zemlju kao što je Slovenija, i kao što je uostalom i Hrvatska, najbolja opcija. Male se zemlje u velikim ratovima ne smiju gurati u prve redove. Ne smiju se gurati uopće nigdje ako to baš nije nužno. A ako idu negdje, onda u grupi. A skupina u kojoj je Hrvatska sada, nakon što smo odustali od sudjelovanja u EUMAM-u, prilično je malena. Tu je Austrija koja mora držati svoju neutralnost u skladu s davnim sporazumom potpisanim sa Sovjetskim Savezom, Mađarska Viktora Orbana koja je krajnje skeptična prema davanju bilo kakve potpore Ukrajini, te još poneka zemlja.
Dakle, čini se da neće biti ništa od reprize glasovanja u Saboru. Što se glasovalo, glasovalo se. Nema natrag. Nema dogovora o tehničkoj stvari kao što je sazivanje sjednice VNS-a, a kako će ga onda biti o sada već prilično složenoj političkoj odluci. Nije problem to što smo odbili obučavati Ukrajince, nego kako smo to napravili.