Čim smo ušli u pubertet, sve tete u dvorištu ispred zgrade odmahivale su glavom i tvrdile da ništa od nas neće biti. Da smo generacija koju nije briga ni za što, da slušamo neku glupu muziku i da ne cijenimo starije. Da nismo pristojni i da smo u školi sačuvajbože. Svaka majka se trudila što više izgrditi svoje dijete koje, eto, ne sluša, ima loše ocjene, samo gleda kako će kupiti što jače zvučnike kako bi maltretiralo sve u kući i susjede. A one starije gospođe potvrđivale su da je točno tako i da su one same krive jer djecu nisu odgojile kako treba. I najbolje bi bilo da šute i trpe kada posao roditelja nije odrađen.

Mi smo bili, prema klasifikaciji, generacija X. Osuđivala nas je generacija Baby Boomersa. Onda smo mi ipak ispali kakvi-takvi, pokazavši da nismo svi za baciti i da među nama ipak ima onih koji su postali dobri ljudi. Kako smo starili, tako je stasala generacija milenijalaca. Tada smo mi počeli tvrditi da je riječ o djeci koju ni za što nije briga, koja nisu odgojena kako treba i da ništa od njih neće biti. Pa je došla generacija Z koju više nismo ni komentirali, već smo se samo hvatali za glavu i pitali se kuda ide ovaj svijet. Prema klasifikaciji, zadnja je generacija Alpha. Više ne spominjemo ništa, budući da nema nikakve dvojbe da je riječ o djeci od koje nema nikakve koristi jer je njima važniji pametni telefon od rođenih roditelja, od prijatelja, od svega. Njima je važniji digitalni i umjetni svijet od onoga stvarnoga pa nema nikakve sumnje da je došao smak svijeta.

Uvjereni smo u to kao što su u smak svijeta bile uvjerene mame i bake u jednom dvorištu na Zametu osamdesetih godina prošlog stoljeća. I zaboravljali smo, kao i oni tada, da djeca ne donose odluke kakav će svijet biti, takve odluke donose oni koji sjede na zidićima ili na kauču ispred televizora. Pa nas začudi da se može dogoditi da su neki novi klinci bolji od nas. U svakom pogledu. Da je stvarno tako, dokazali su Ante Vukušić, Amel Topić i Adin Solak, učenici riječke Prometne škole, 17-godišnjaci. Početkom siječnja ove godine njih su trojica nakon škole otišla na klizanje i poslije u šetnju Korzom. Tamo su vidjeli grupu ljudi koja promatra požar koji je izbio u jednom stanu. I snima tu scenu kako bi onda video digli na društvene mreže, gdje li već, i onda brojali lajkove. Kao što to već biva u ovom otuđenom svijetu. Nema nikakve sumnje da su mobitel u džepu imala i trojica prijatelja. Ali oni nisu snimali, oni su bez razmišljanja utrčali u portun kada su čuli povike na hrvatskom i na nekom stranom jeziku. Amel je ispričao kolegi Ervinu Pavlekoviću da je uletio bez razmišljanja, a za njim su potrčali Ante i Adin.

Ono što je uslijedilo svjedoči da nema loše generacije same po sebi. »Kad smo se popeli do stana, vidjeli smo da gori, susjeda ispod sam pitao aparat za gašenje vatre kojim sam i počeo gasiti. Tek kasnije sam vidio da je okvir vrata ispod kojeg sam stajao također bio zahvaćen vatrom, a onda sam vidio i da frcaju iskre, i osjetio sam peckanje po vratu te rekao prijateljima da odemo van. Iako sam gasio, još više je počelo gorjeti, vjerojatno zbog toga što je zahvatilo struju, prisjetio se Amel. Kada su krenuli van, u priču je ušao još jedan čovjek kojega u Hrvatskoj mnogi ne vole, prema kojemu mnogi imaju predrasude. Amel misli da je riječ o Nepalcu koji je na engleskome vikao »woman, woman«. Odmah su shvatili da nisu svi napustili zgradu dok se požar rasplamsavao. Taj stranac prvi je krenuo u pomoć starijoj ženi na katu iznad, prisjeća se Amel, zgrabio ju je i krenuo s njom uskim drvenim stubištem. »Ništa se nije vidjelo od dima, pa su se u jednome trenutku spotaknuli i pali, a mi smo pali nakon njih. Doslovno se ništa nije vidjelo, čak niti nakon što smo upalili svjetlo na mobitelu. Scenarij je bio kao u nekome filmu, ispričao je Amel. Sve se sretno završilo, starija žena iznesena je na Korzo, dečki su pozvali Hitnu, a budući da je ozlijedila nogu, pružili su joj prvu pomoć i smirili je.

Nema čovjeka u Rijeci koji neće reći da su trojica 17-godišnjaka heroji, kao i jedan, može biti da je Nepalac. I svaki put kada krenemo odmahivati glavom kako nam nema pomoći nakon što je na scenu stupila Alpha generacija, valja se sjetiti trojice učenika riječke Prometne škole i jednog, može biti da je Nepalac. I valja nam razmisliti što bismo mi u toj situaciji napravili – izvukli mobitel kako bismo sve snimili, ili nesebično, riskirajući život, utrčali u portun na Korzu.