Uvodnik

Neka se ostvari sve obećano

Zlatko Crnčec

Foto MARKO GRACIN

Foto MARKO GRACIN

U svakom slučaju, nadamo se da će minimalna plaća zaista biti 4.220, a prosječna 8.200 kuna. I da će inflacija prestati divljati. Neka se ostvari što više obećanog

placeholder


Premijer Andrej Plenković u Saboru je najavio niz inicijativa i planova za sljedeću godinu. Gotovo svi su okej. Međutim, problem bi mogao biti u tome hoće li za sve ovo biti novca. Naime, sljedeća bi godina mogla biti jako mršava. Puno gospodarskih analitičara spominje čak i dublju recesiju koja bi mogla pogoditi Europu, ali i cijeli zapadni svijet. Uzrok je, naravno, rat u Ukrajini, ali i puno toga drugog, budući da su svjetski maheri sada dobili još veći prostor za lov u mutnom. I pored milijardi koje već posjeduju, dodali još poneku. To što bi to za svjetsku sirotinju moglo biti fatalno, nije ih previše briga. Tako da će Vlada imati velikih problema u realizaciji ovih obećanja.


S druge strane, postoji i osnova za optimizam. Prva je ta da će ove godine hrvatsko gospodarstvo rasti za najmanje šest posto. To je otprilike neka realna procjena. Hrvatska se relativno brzo oporavila od velikog pada iz 2020., prve godine vladavine korone koja je kao domino kocke porušila svjetska gospodarstva. Na razinu prve predkorona godine Hrvatska je skočila već za samo jednu godinu, tijekom sljedeće 2021., a ove je poskočila za još šest posto. Nekakva je zaliha dakle napravljena za sljedeću 2023. koja bi mogla biti, najblaže rečeno, vrlo izazovna.


A što se tiče samih najava, neke od njih zaista su dobrodošle. U prvom redu to je odluka da će Vlada od sljedećeg polugodišta financirati jedan obrok dnevno u svim osnovnim školama od 1. do 8. razreda. Budući da, kao što je rekao jedan od proroka slobodnog tržišta Milton Friedman, ne postoji nešto što se zove besplatan ručak, netko će to morati platiti. A to su svi porezni obveznici koju će za ovu svrhu odvojiti nekih 550 milijuna kuna, čime će se osigurati obrok za 311 tisuća djece, od kojih je njih gotovo 80 tisuća u siromaštvu. I to je dobra odluka. Društvo i država bez solidarnosti nemaju nikakvog smisla. Oni najslabiji moraju biti barem nekako zaštićeni i to im moraju osigurati oni koji su bolje prošli kada su se dijelile životne karte. Deplasiran je tu svaki prigovor da se ovim neće riješiti problem siromaštva. I to je točno. Dijete iz siromašne obitelji neće se ovom mjerom iz siromaštva izvući, ali neće biti gladno. Ili će barem biti manje gladno. Onima potrebitima jedan besplatan obrok za njegovo dijete pet dana u tjednu velika je pomoć. Onima dobrostojećima ovo možda nije jasno, ali to je njihov problem.




S druge pak strane najupitniji je prijedlog onaj o gradnji novih i o rekonstrukciji postojećih nogometnih stadiona. Financiranjem besplatnih obroka za školsku djecu država novac poreznih obveznika preusmjerava se u pomoć najsiromašnijima. A stadionskom inicijativom u pomoć bogatima. Nogomet je u Hrvatskoj veliki biznis. Tu se vrte cifre prema kojima je kikiriki i milijarda kuna ukradena iz Ine. Taj se ogroman novac već sada prelijeva u privatne džepove, a zarađuje se na državnoj ili gradskoj imovini. Država bi trebala srediti stanje u nogometu, svesti ga u granice zakona i tako omogućiti da u njega uđe čisti i zdravi kapital. A ne da kroz njega teče prljavi novac zarađen na muljanju na transferima, stečen čistim kriminalom ili poslan iz susjedne države s namjerom zapišavanja nekadašnjih propalih granica.


Osim toga, Vlada bi si realizacijom ovog programa opasno otvorila bokove za napade iz oporbenih klupa. Svi populisti koji s tih pozicija napadaju Vladu, često i bez osnova, sada bi je itekako dobili. U Hrvatskoj zaista ima puno drugih područja na kojima bi se trebao trošiti državni novac. To je jasno većini stanovništva i oporba bi dobila malj kojim bi mogla nemilice tući po Vladi, upozoravajući građane na što se sve troši njihov novac.


Za pohvalu je svakako i namjera reguliranja rada nedjeljom, čime će se izravno pomoći obiteljima da bar jedan dan tjedno njeni članovi budu zajedno. Taman pao prihod šoping centara, a time i prihodi proračuna. Oni će se nadoknaditi na drugoj strani, smanjenjem svih zala koje generiraju disfunkcionalne obitelji. A ona imaju čak i financijsku cijenu, ne samo ljudsku. U svakom slučaju, nadamo se da će minimalna plaća zaista biti 4.220, a prosječna 8.200 kuna. I da će inflacija prestati divljati. Neka se ostvari što više obećanog.