Bezumni gutači javnih sredstava – tako je Veselko Tenžera doživljavao festivale koji su ga činili gnjevnim početkom sedamdesetih i o kojima je s puno strasti pisao u eseju »Ples dinosaura ili dokle festivali?« iz publicističke zbirke »Sloboda u rezervatu«.

Poslovično britak, Tenžera se u Vjesniku i Startu na ondašnju poplavu najrazličitijih festivala osvrtao s duplom dozom cinizma, sablažnjavajući tako dio čitatelja.

Odakle dinosauri u naslovu tog eseja? S njima je, tim »apsurdnim pogonima s golemim želucima«, Tenžera uspoređivao festivale.

»Dinosauri su, po nekim teorijama, izumrli zbog nedostatka hrane. Njihova su tijela postajala sve glomaznija, s divovskim trbusima i patuljastim glavama u kojima je, očito, preostalo zanemarivo malo mozga, nesposobnog da koordinira pokrete prethistorijskog sveždera. Obrstili su diluvijalne prašume i ušli u doba u kojem su mogli preživjeti samo spretni tragači, nomadi, životinje brzih refleksa i velike pokretljivosti.

Sudbinu dinosaura simbolično ponavljaju najveće (kulturne) institucije našeg doba – festivalosauri.

Besmislena velika tjelesa, u koja pojedine kulture trpaju besmisleno puno »hrane«, do granice samoubojstva, gmižu u moderna doba kao bizarni prethistorijski gosti« – piše Tenžera, tek hvatajući dah da kaže kako svi ti »bajni i skupi« festivali tek »reprezentativni izlozi praznine« s najbučnijom propagandom i najpoznatijim nagradama, u kojima se stalno viđaju isti ljudi – »buljuci neurotika koji nadljudskim naporima održavaju taj besmisleni pogon«, uvijek u raskoraku s onim dijelom nepotkupljive kritike koja je odbijala biti zavedena sezonskim šarenilom festivalske kulture. U većini su, pak, prema Tenžeri, bili oni kritičari »tipa vjetrenjače«, koji su se »za honorarčić« okretali kako vjetar puše.

»Kad bi danas čovjek pogledao, na primjer, sve nagrade za film i kazalište u posljednjih desetak godina, užasnuo bi se od površnosti, od debakla svih kriterija i od neke zaprepašćujuće ravnodušnosti za sudbinu i jednog i drugog medija. Onaj zastrašujući dilentantizam, potpomognut s nešto gimnastike i aktualnih općih mjesta, garniran potom egzaltiranom frazeologijom kritike, postaje odjednom središtem svijeta, da bi koliko sutra nestao na smetlištu festivalske kulture« – govori Tenžera.

Njegova analiza i danas je, skoro pola stoljeća nakon »Slobode u rezervatu«, u mnogočemu upravo zapanjujuće aktualna. Kulturnu ponudu preplavili su festivali svih fela s bučnom propagandom, obiljem nagrada kojima plješću žiriji i kritičari »tipa vjetrenjača«. Svatko je na barem ponekom festivalu dobio barem poneku nagradu.

Čitava nam se kultura, u biti, svela na festivale, a to je osobito uočljivo ovih (tje)dana, dok festivalska tiranija tare Jadran. Redaju se okrugli stolovi, na tribinama se važno vrte palci, najavljuju se bogati »popratni programi«, na otvorenjima izložaba frcaju superlativi, sebečestitajuća atmosfera je inkluzivna, nerijetko i incestuozna – na festivalima su »svoji među svojima«, a nagrada ima dosta za sve.

Za nekoliko tjedana festivaldžije će spakirati šatore i napustiti Jadran, koji su prosvjetiteljsko-imperijalistički, mesijanski preobraćivali na kulturu. A primorje će, napokon oslobođeno te kolonizatorske kulture s kontinenta – odahnuti. Do iduće godine.

U jednome je Tenžera ipak bio u krivu. Pretpostavio je, naime, da će festivali (»ti proždrljivi kolosi«), nestati, izumrijeti, i da će društvo prestati plaćati im takav danak, težak milijarde. Desteljećima kasnije, festivalosauri još nisu otvoriti prostor za čovjeka i kulturu. Njihova tijela postaju sve glomaznija, s divovskim trbusima i patuljastim glavama, slabo koordiniranih pokreta…