Valjda to dođe s godinama, to da čovjek ili pogrubi skroz, da ga ništa ne dotiče i da se od njega sve odbija bolje nego li od teflona, baš kao i to da sve pođe na drugu stranu, da ga sve dirne i da mu suza krene kad sunce zalazi, ili kad čuje na radiju neku milozvučnu melodiju.

Moguće je i jedno i drugo, makar se nekako čini da bi svijet bio mrvu bolji da je više ljudstva ove druge vrste. Na onome prosvjedu što ga je prošle subote organizirala građanska inicijativa »Gospić je naš dom«, onom o kojem se još priča, tako i njih dvije, jedna do druge premda niti se znaju, niti jedna s drugom veze ima.

Jednostavno se dogodilo da u onoj gužvi odluče stati na isti metar četvorni prostora. Jednoj dvadeset i koja, drugoj 60 i koja. Obje prate što se govori, skandiraju kad osjete potrebu, zvižde u one zviždaljke, motre transparente ne bi li ulovile onaj koji im je tekstom najmiliji.

A onda je prosvjedu došao kraju. Organizatori su još samo zamolili sve nazočne da pokupe papiriće iza sebe, pa da Trg bude čišći nego li je ikada bio a da ga je takva masa pohodila.

Ljudi su to možda čuli a možda i nisu, pa su se krenuli razilaziti. A njih dvije osvrnule su se oko sebe, primijetile par papirića na podu, pa se sagnule da ih pokupe. Pri tom su se jedna drugoj i nasmiješile. Bilo ih je lijepo za vidjeti sve da ste od onih koji tuđe smeće ne bi s poda digli u šest života.

Prosvjed je eto donio i to, trenutak neki potvrde da se isplatilo odgajati nejač da kupe svoje smeće za sobom, da ga razvrstavaju, da ga ne bacaju naokolo uvjereni da je to gdje će završiti nečija druga briga.

No, donio je prosvjed i puno više, ili bi mogao donijeti puno više ako štogod iz njega naučimo. A nije da se u nas od prosvjeda i prosvjedovanja ima što za očekivati.

Prosvjedi teško suštinski mijenjaju išta i u zemljama s dužom demokratskom tradicijom, a kamoli u ovoj državi u kojoj se veliki prosvjedi mogu nabrojiti na prste jedne ruke.

Pamti se tako veliki prosvjed pred nekadašnjom vojnom oblasti, pamti se velik i važan govor Vlade Gotovca. Ali se pamti i da je za koji mjesec, svemu usprkos, krenula žestoka agresija na Hrvatsku.

Najveći je prosvjed jamačno bio onaj za spas Stojedinice. Neki se ljudi i danas srame što su taj dan bili doma umjesto na Trgu i mole Boga da se to nikad ne dozna.

Ma koliko god da je taj prosvjed bio uspješan ispostavilo se i opet da je bio tek početak kraja radija koji je od radija bio puno više. A sjeća li se tko prosvjeda na splitskoj Rivi, onomad kada se prosvjedovalo protiv suradnje Hrvatske s Haaškim sudom!? Na prosvjedu najglasnija ekipa koja je malo poslije toga izručila Haagu koga god je trebalo.

Prosvjed za kurikularnu reformu! Čudo od prosvjeda, pun Trg, sjajna glazba, važni govori i prevažna tema. Činilo se da ne može omanuti, ma i opet ništa. A prosvjedovali smo i za Mirelu Čavajdu, ali i dalje imamo Zakon o pobačaju iz sedamdeset i neke.

Sve taman tako da se moglo i ostati doma kad je dosad bilo jalovo. Ma, nije narod ostao doma, već su se odazvali unatoč svim nastojanjima politike da narodu prosvjed ogadi spomenom histerije, ljevičara, ćacija, nadstrešnica, provokatora, desnice.

Odazvali su se ljudi unatoč svim onim stranačkim botovima koji su na društvenim mrežama organizatorima prosvjeda tražili političke sponzore. I zato je tih 30, ako ne i 40 tisuća ljudi puno.

»Neki misle da bi Gandhi, da su postojale društvene mreže, britansku kolonijalnu vlast namah srušio a ne bi morao godinama tabanat’ po zemlji. Upravo suprotno, da su u vrijeme Gandhija postojale društvene mreže još bi britanska gospoda pila čaj u Calcutti. E zato je prosvjed bio dobar.«, ilustrativno će o svemu Ivan.

Taj je subotnji prosvjed, ako ništa, osvijestio da pojma ova zemlja nema gdje će sa svojim smećem, s otpadom svake vrste, bilo da je onaj komunalni, bilo da je opasan i iz uvoza.

Do jučer normalno čeljade i nije imalo što nego misliti da smeće odvoze kamioni Čistoće, pa ga voze na neko odlagalište, ako ga već ne recikliraju da je i opet od smeća kakve koristi.

A onda se zemlja otvorila! Shvatiš da gradovi nemaju odlagališta, a ako ih i imaju ništa se u njih nije odlagalo taman da ni igla više tu ne može stati. Vidiš da kamioni voze gradsko smeće u druge gradove diljem Hrvatske da ih tamo odlažu, a bome bez problema vozaju naokolo i smeće iz susjednih zemalja.

Skontaš da je smeće bilo zadnja rupa na svirali onima kojima je to morala biti briga. Vidiš i da se s ljudima nije radilo baš ni malo prosvjetiteljski, pa da su senzibilniji mrvu kad im se kakvo rješenje predloži.

Brzo učiš sve o mikro i nano plastici, silnim spojevima, propusnim i nepropusnim membranama. Učiš brzo i nepromišljeno i onoliko koliko misliš da treba taman da znanosti više ne vjeruješ, a kako joj i vjerovati kad svaka stranka svoga znanstvenika ima da njihovu istinu širi.

Dotjeralo je dotle da se svaka čaša s vodom sumnjičavo motri, jer tko zna što je sve unutra. Svaki bunar je sumnjiv, mada nas je preko pola onomad uživalo vadeći vodu iz bakina bunara.

Zaklinjemo se u vodovode, premda i dan danas ima turističkih destinacija do kojih cijevi nisu došle, ali sasvim lijepo od toga žive oni što cisterne s vodom voze. I nema šanse da se lopta spusti na tlo kad se svakim danom neki novi deponij detektira. Tu više ni žedan vodi ne vjeruje.

Otpad je tema za uzbunjivanje. Tu će se kolo teško zavrtjeti u kontra stranu. Nitko ne želi smeće u svom dvorištu. Nitko ne bi živio blizu spalionice ili energane koliko god da se divi spalionicama kad ih opjeva Martina Validžić u serijalu o sretnim gradovima.

Nitko neće smeće u svoju butigu toliko da se vođa ono malo liberala, bjelovarski gradonačelnik Dario Hrebak, usudio žestoko suprotstaviti premijeru kad je zamoljen da na bjelovarskom odlagalištu skući varaždinsko smeće.

Pa mu je još potporu, piše naš kolega Ciglenečki, dao ni manje ni više nego predsjednik Sabora Gordan Jandroković. A povijest uči da predsjednik Sabora uvijek zna koji vjetar puše i kamo se, kad puše, treba okrenuti.

Eto razloga da kibiceri ispeku kokice i udobno se smjeste u fotelje, premda onako kako se i ne vidi baš oporbenog čelnika spremnog da zamijeni premijera, tako se ni u najvećoj stranci ne vidi čovjek koji bi bio lider umjesto lidera.

I zato je prosvjed bio dobar. Dobar, ne zato što će uzdrmati odnose između političkih aktera i dati moći Hrebaku da se junači, već zato što otvara priliku svima da makar podvuku crtu pa krenu ponovo ispočetka i kako treba, bez kalkuliranja i nadmena garda.

Rješenja za sve, pa i za smeće, postoje, samo bi valjalo birati prave ljude na prava mjesta, ne misliti na to kako se ulizati biračkom tijelu dok im se klizi niz dlaku, raskrstiti s korupcijom, poslušati koji zna o čemu govori kad o mikroplastici govori, progurati projekt neke spalionice koliko god kome bilo ne drago.

Bio je prosvjed dobar jer je pokazao da negdje ipak ima granica preko koje se ne bi smjelo i da građanske inicijative mogu mijenjati štošta ako su smislene, opravdane.

Mudar čovjek iz svega bi štogod naučio, pa shodno naučenom vukao neke poteze koji će društvu donijeti dobra. Možda je još uvijek na vrijeme sve. Može dakako sve isto kao i do sada, one kokice i slabašna zabava dok motrimo je li Jandroković i opet bio vjesnik proljeća, baš kao i paranoja zbog koje doma gomilamo vodu iz trgovine i onu plastiku koja će danas-sutra biti i makro i mikro i nano i štogod.

I čerupanje na političkoj sceni od kojeg male vajde ima. Na to smo se uostalom odavno navukli, ako već nismo tako sami i birali.