Ovo se moglo očekivati. Hrvatska se diplomacija spotaknula na prvoj većoj vanjskopolitičkoj prepreci. Predsjednik Republike govori jedno, Vlada govori drugo. Milanović kao da je odvjetnik Rusije, a Vlada, barem na trenutke, Ukrajine. Ovaj slučaj, kad je Hrvatska u pitanju, ima dvije dimezije, međunarodnu i domaću.

Kad je u pitanju ova druga, Vlada možda pogrešno koristi ovu priliku za napad na Milanovića. Naime, ono što je on neki dan rekao sigurno je naišlo na plodno tlo u hrvatskoj javnosti. Posebno onaj dio da neće dozvoliti da hrvatski vojnici na bilo koji način sudjeluju, izravno ili neizravno, u oružanim sukobima u i oko Ukrajine. Ljudi naprosto ne žele da naši dečki sudjeluju u tuđim ratovima i ginu za tuđe interese. Osim toga, jasno je da je raspoloženje u Hrvatskoj oduvijek bilo proameričko. I da je još uvijek. Sjedinjene Države pomogle su Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata, izvukle nas iz gliba rata u BiH i na kraju neizravno asistirale i prilikom oslobodilačke akcije Oluja. Ali ne samo to.

Iako to u današnjem svijetu zvuči patetično, Sjedinjene Države zaista jesu bile ona brana koja je spašavala, i na kraju spasila, svijet od sovjetskog komunizma. Kakva god bila, svijet kojim dominira Amerika ipak je puno bolje mjesto nego da je na njezinom mjestu Rusija ili Kina. To je nedvojbeno. I većina hrvatskih građana je na tom stajalištu. Ali istovremeno se ipak ne mogu oteti dojmu da Amerika ponekad bespotrebno iritira ruskog medu u njegovom vlastitom dvorištu. I za sobom vuče svoje ne baš oduševljene europske saveznike. I na taj sentiment igra Milanović kad u nekim svojim istupima zaista ponekad zvuči kao neki ruski dužnosnik.

Kad bi se radilo istraživanje javnog mnijenja, sigurno bi se pokazalo da znatan broj građana ima simpatije za ono što on govori, tako da napadi na njega po pitanju Ukrajine i svega što se ove dane događa oko ove zemlje neće nimalo naštetiti Milanoviću.

Ali u tome i jest problem. Vanjska politika nije mjesto na kojem bi se trebalo nabijati političke bodove za domaću uporabu, a što Milanović nažalost radi. Tim više što ni Vlada ne daje bilo kakve naznake da bi bila spremna slati hrvatsku mladost na ukrajinske ravnice. Uostalom, to od Hrvatske nitko ni ne traži, niti će tražiti. Čak ni Sjedinjene Države i Velika Britanija ne spominju bilo kakvu mogućnost slanja vlastitih vojnike u Ukrajinu, a kamoli da bi to tražili od svojih saveznika. Čak ni u slučaju izravne ruske invazije. U tom će slučaju posegnuti za gospodarskim sankcijama, a ne slanjem vojnika u Kijev.

Milanović je bespotrebno izložio Hrvatsku čudenju svjetske i gnjevu ukrajinske javnosti. Hrvatska je mala zemlja i nije na njoj da pokušava diktirati smjer svjetske politike. S druge strane, ni Vlada se ne bi trebala izravno petljati u ukrajinsko -ruski spor kao što je nekoliko puta napravila. Što će se tamo na kraju dogoditi, odlučit će velike sile. Male zemlje kao što je Hrvatska ne trebaju se bespotrebno izlagati. Neće time ništa postići. A mogu samo dobiti po glavi od jedne od dviju zainteresiranih strana. Da se ne spominju bespotrebno pogoršani odnosi s nizom inače prijateljski nastrojenih zemalja.

Pitanje je kako će završiti ovaj sukob na relaciji Markov trg – Pantovčak. Recimo, nabava Bradleyja završila je ipak na dobar način za Hrvatsku. Vlada je na kraju uspjela čak i poboljšati prvobitnu američku ponudu za koju se Milanović žestoko zauzimao. Uspjeli smo dobiti više za manje novca.

I na kraju, bilo bi idealno da se vanjska politika koordinira. Da Hrvatska govori jednim glasom. Ali to je, nažalost, čista utopija. Ukrajina je samo jedan u nizu slučajeva u kojima je podijeljena odgovornost između Vlade i predsjednika. I tako će se nastaviti do daljnjeg.

Za nadati se samo da će se ukrajinska kriza na neki način sama od sebe dezintegrirati. Pa da neće doći do situacije da bismo morali poslati neku vojnu postrojbu u Estoniju ili Poljsku. Više kao političku nego vojnu potporu saveznicima u NATO-u. Jer bila bi to situacija u kojoj bi nam se smijala čak i ruska i ukrajinska sirotinja koja se trenutno smrzava u rovovima držeći jedna drugu na nišanu. Ne treba tu biti optimist. Neće doći do dogovora sukreatora vanjske politike.