Nekada se znalo za što se vrijedi boriti. Vrijedi se uvijek strastveno boriti za to da se čim više blagdana, onih što su crvenom bojom zamrčeni u kalendaru, čim bolje iskoristi. Da ih se spoji u čim duži niz neradnih dana, a ne da se osjeća čovjek poput prevarena magareta kad shvati da su svi oko njega to učinili, a on, eto, nije. Dobro, treba za to spajanje imati i talenta, a bome i predanosti. Samo će amaterima zvučati ludo savjet da se već sada, na izmaku ovog ljeta, uhvate posla, uhvate kalendara za 2026. i dobro promisle što im je i kako raditi pa da ne propadne ni Božić, ni Uskrs, ni svi dani od državnosti i samostalnosti zajedno. A kad je tako, onda je shvatiti lako koliku težinu imaju dani od Oluje i Velike Gospe. Njih uvaliti u godišnji minimum je koji se očekuje od majstora spajanja. Tko to ne zna, bar kadikad, neka ostavi svaku nadu. Taj će raditi u vjekove. No, ove godine sve je bilo drugačije. Ove godine jednostavno je svega bilo previše da ne bi teško palo na želudac, a sve zbog jednog pjevača velikih ambicija što graniče s izmaštanim poslanjem.

A nije da se na more nije krenulo odlučno ignorirati sve što kvari dobro raspoloženje. Optika se namjestila na dobro, a razum odlučio baviti posve trivijalnim, makar krajnje bitnim pitanjima poput onog što li je samo u malu valu dovelo toliki broj Slovaka što su u evidentnoj krizi srednjih godina, taman takvoj da kabriolete voze razdrljenih bijelih košulja dok uz njih sjede od njih znatno mlađe i do savršenstva dotjerane im zemljakinje. Kombi što vozi kruh ne vozi više novine? Nema veze! Sjest će se u auto pa do prve trgovine koja novine ima. Kilo janjetine na magistrali je 60 eura!? Nema veze! Ako prigusti i želja stisne, odletjet će se do Like, ili već negdje, gdje je barem 20 eura jeftinija. Pivo u kafani je preko četiri eura? Nema veza, ako je kafana ona prava, s normalnim nekim našim svijetom i taman takva da se u njoj lamentira ozbiljno o sportu, a neozbiljno o politici. Nema vala još vodu, a 21. je stoljeće i dičimo se turizmom? Nema veze! Neka onaj Slovak u krizi srednjih godina vidi kakav je to Mediteran kakav je nekad bio. Sve je tu i sve je to stvar kuta gledanja, a on je na početku balade bio taman takav da se učinilo kako se donekle vratilo ljeto našeg djetinjstva. Bila je dovoljna djevojčica iz Slovenije s jednog mula koja se brzo sprijateljila s bratom i sestrom iz Italije s drugog mula i to taman toliko da zajedno s kraja udicom špare vabe u društvu malog mentora iz male vale. Udica sve, mobitel ništa.

Ljeto k’o nekad, tim više što je mater nakon pobožnog svakodnevnog listanja novina samo dvaput reagirala psovkom i brigom, jednom zbog onih poljoprivrednika koji su mukte dijelili lubenice koje država otkupiti neće i ne zna, a drugi put zbog požara koji su ovo ljeto taman takvi da su ćaći utjerali strah u kosti toliko da se gradele skoro pa nisu ni palile. Možda i bolje s obzirom na to da u Jure koji ribu vozi ove godine jedva da je bilo išta. Uglavnom, moglo je sve bit’ idila da uvertiru ovom ljetu nije odradio onaj spomenuti pjevač kojem se gotovo pa kompletna politička nazovi elita poletjela pokloniti. Mislili smo da je sve prošlo koncertom na Hipodromu, ali nije. Ljeto nije dalo da se zaborave stihovi.

»Sve je meni jasno, samo mi nije jasno zbog čega se premijer išao poklonit Thompsonu.« Svašta je naš premijer, ali nije glup, veli prika za ležerna razgovora uz jutarnju kavu.

»Sve ja mogu razumjet’, desnica po cijeloj Europi diže glavu, ali ne razumijem zašto Plenkoviću sve ovo treba. Svašta se o njemu da reći, ali glup nije«, čudom se čudi studentica četvrte godine jednog posve relevantna fakulteta.

»Di si? Kako si? Bit će i nije lako u ova vremena kad se ne smije reć’ da si Hrvat!?«, smijulji se gost kafane kojeg pamtiš iz nekih davnih djetinjih vremena i kojeg dugo vidio nisi.

Nitko, ali baš nitko dileme nema da bi sve bilo drugačije da pjevač nije dobio blagoslov s vrha. Ovako je duh pušten iz boce i tko zna ima li uopće alata da ga se u bocu vrati. Da se taj duh jada i nevolje razletio svuda naokolo ljeto je posvjedočilo jedno mali milijun puta, i to najčešće uvijek po istom scenariju. Prvo se nađe tip koji uperi prstom na one koji Hrvatsku po njegovu duboku uvjerenju ne vole, onda se netko iz te šutljive manjine usudi kazati kako tip priča gluposti, a onda se javi sva sila opakih hejtera koji se ne libe svakome tko ne vidi da nam je domoljublje procvjetalo kao nikad prije poželjeti sporo umiranje onako kako je sinjski duhovnik s oltara poželio smrt svakom tko se usudio kritizirati jeftino trgovanje domoljubljem selektora hrvatske nogometne reprezentacije Zlatka Dalića. »Neka pate i neka u toj patnji umru oni kojima smeta vaše zajedništvo, dolazak u crkvu, vaša pjesma i ljubav prema Bogu, crkvi i hrvatskom narodu. Zajedništvo je posebno zablistalo na koncertima našeg Thompsona u Zagrebu i u Sinju. Mladi, ustrajte na tom putu, a straha nema za naš narod i domovinu«, poručio je s oltara sinjski fra Vukman. To što Dalić misli da je Božja volja ta koja vodi vatrene, a ne nogomet kao takav, to mu ne smata.

Slušaš sinjskog nazovi duhovnika i srce ti zbog svega izjeda tuga, tim više ako je Gospa Sinjska ona koju su ti štovali i didovi i prabaka, a onda slušaš riječkog nadbiskupa Matu Uzinića kako citira Arsenove stihove za Velike Gospe i misliš se da možda ipak ima još šanse neke da ozdravimo. Ma, onda te opet udari frontalno podignuta optužnica protiv Danke Derifaj, ta silna želja da ju se kazni jer je navodno povrijedila onomad davno pjevačevu privatnost, makar je samo radila novinarski posao, i sve opet ode dođavola. Jer, ništa se ne čini slučajno, ni to da je četiri godine trebalo županijskom tužiteljstvu da podigne optužnicu, ni to da se sudstvo spominje nakon trijumfalna koncerta onog kojeg je poput zagrižena fana amenovao i sam premijer zajedno s ministrima i stranačkom čeljadi koja kao da je jedva dočekala priliku da pokaže kako nisu zaboravili stihove, ni to da se preko Derifaj šalje poruka svima da ne propitkuju, ne talasaju i ne usuđuju misliti drugačije od mase. Uostalom, ono što masa misli postalo je orijentir i sudbenoj vlasti. Da nije, ne bi zagrebačka sutkinja, obrazlažući zbog čega ne vidi krivnje u momka koji je ravno u kameru euforično pozdravio gledatelje ustaškim pozdravom, kazala otprilike da momče nije širilo nacionalnu mržnju, već samo pjevalo stihove početka pjesme poznatog pjevača. Ništa mržnja, samo koncertna euforija i domoljublje. Pa ti zaboravi stihove. Sve i da hoćeš, sve da je zaborav i propisima nekim propisan, ne da više ulica da ih se zaboravi. Ne daju one tribine na nogometnim sijelima na kojim se nedorasla neka čeljad diči ustašlukom. A sve bi, ne dvoji društvo ispred kafane, vjerojatno bilo drugačije da ne bi političkog blagoslova pred koncert. Samo, zašto ga je bilo!?

– Ja ne kužim zašto!? Cijelu karijeru gradiš na europskim nekim vrijednostima, paziš na imidž, dobio si i na tome sve moguće izbore i novih nema još dugo na vidiku, a oporbe i nema. Zašto, ja ne kužim zašto – priča se tako uz kavu.

Stvarno, zašto i kome je trebao povratak tamo gdje nikada i nismo bili, niti smo trebali biti!?

Nego, blagdani i ljeto… Trebala je ovo konačno biti sezona posvemašnjeg trijumfa, jer nije baš da svaki put uspije to spajanje. Ali, da bi ljeto bilo ljeto, trebaju čovjeku i oni kiseli krastavci, dani kad se ne događa ništa osim gdjekojeg europskog debakla naših nogometnih klubova, polemika oko cijene kuglice sladoleda i tanušne nade da nas turizam ipak neće izjesti do kosti. Netko je, međutim, odlučio da će ovaj put sve biti drugačije, da ovoj zemlji treba jasna definicija što su i kakvi su Hrvati, utemeljena ni manje ni više nego na učenju jednog pjevača. Ili si takav, ili će te pop prozvat’ s oltara. A ako je takvo bilo ljeto, onda nam se jeseni samo plašiti. Kraj je kolovoza blizu. Na malim ekranima Dnevnik javnog servisa. U njemu požari, poskoci, nestašica svih krvnih grupa i jedna filmska pljačka. Na tren se, bože prosti, učinilo da je sve baš kako treba, pogotovo ljeti.