Saborska rasprava o Zakonu o pomorskom dobru trajala je čak 11 sati. I bila je brutalna kako to u Hrvatskoj obično i bude. Pale su teške riječi, uvrede, prijetnje, optužbe za veleizdaju i pogodovanje stranim investitorima. Na kraju je ministar Oleg Butković javno u kameru obećao da će do drugog čitanja doraditi zakonski tekst ugraditi normu koja jamči da se pristup pomorskom dobru neće moći ograničavati ili naplaćivati. Na trenutak je izgledalo da bi moglo doći do smanjenja tenzija, ali se to nije dogodilo. Oporba je nastavila s brutalnim napadima, a ni vladajući nisu ostali dužni. Tako je i premijer Andrej Plenković jučerašnje sjednice Vlade oporbvenio ponašanje nazvao “jeftinim plijenjenjem pozornosti i pokušajima manipulacije”, te neke njene dijelove opet optužio za sramoćenje Hrvatske jer nisu podržali Vladin prijedlog o obuci ukrajinskih vojnika na teritoriju Hrvatske. Međutim, za razliku od prijašnjih sličnih okršaja, ovaj je ipak ohrabrujući. Politička je klasa ovaj puta prepoznala da je ova tema izuzetno važna. I da je vrijedna 11 sati sjedenja u saborskim klupama.
Slobodni pristup pomorskom dobru za svakog građana Hrvatske nešto je što ovu zemlju čuva kao demokratsku i sprječava je da postane banana država. Pravo da uzmeš ručnik i okupaš se na bilo kojem dijelu obale, od Istre na sjeveru pa do Prevlake na jugu, jedno je od onih koje pokazuje da još uvijek živimo u svojoj zemlji, a ne u nekakvom međunarodnom protektoratu. Ili u nekakvoj srednje američkoj državi gdje su dobre plaže rezervirane samo za oni koji mogu platiti pristup, što su u pravilu dobrostojeći stranci. Naravno, i oni domaći koji su strancima omogućili ne samo to nego i puno više u njihovoj zemlji. A ostalo domicilno stanovništvo u takvim zemljama do takve plaže može doći samo kao konobari na terasi ili kao osoblje koje će na kraju dana skupljati ležaljke na jednu hrpu. Hrvatska ne smije postati takva zemlja. Slobodan pristup slobodnom dobru jedna je od zadnjih linija obrane elementarnog suvereniteta ove i bilo koje zemlje. Jer ako ga nemaš, ili je on postao toliko skup da si ga malo ljudi uopće može priuštiti, onda je i samo postojanje takve zemlje potpuno besmisleno.
Naravno, nije u cijeloj priči nevažno ni to kako će obala izgledati. Nema to izravne veze s pristupom pomorskom dobru, neizravne ima itekako, ali i to je dio cijele priče. Betonizacija obale bila bi smrt za zemlju čiji je dosad apsolutno najbolji turistički slogan glasio – Mediteran kakav je nekada bio. Tko je ikada prošao velikim dijelovima španjolske obale jako dobro na o čemu se ovdje govori. Koncesija na pomorsko dobro, ma koliko bila dugotrajna, jednog dana ipak može isteći. Ali ako je tijekom njenog trajanja došlo do betonizacije obale, povratak na prvobitnoi stanje definitivno je nemoguć.
Ovo jhe na političkoj razini izuzetno osjhetkjiuva i delikatna tema. Naravnom da relativno malo broj građana poznaje pravnu teoriju oko pomorskog dobra i svega onoga što ona propisuje i regulira. Ali svatko zna da je ipak važno smiješ li ili ne i u more praktički na bilo kojem dijelu obale, a da te pritom nekakav zaštitar može istjerati ili ti naplatiti skupu ulaznicu. Ili da dođeš do dijela obale koji je ograđen visokom ogradom, a da se u more možeš boćnuti samo kao gost luksuznog hotela u kojem se cijena noćenja izražava s jako puno nula čak i kada su u pitanju euri.
Naravno, sve se veći broj hrvatskih građana sve više muči s odlaskom na more. Skrpiti dovoljno novaca za barem tjedan dana na moru postaje nemoguća misija za sve veći broj naših sugrađana. Ali i dalje Hrvati u velikom broju odlaze na Jadran. I ako se poveća broj plaža na kojima im je ograničen pristup bez plaćanja,m sada ih je 18, oni će to primjetiti. Možda ne sada, možda ne odmah, jer ograđivanje plaža bio bi proces koji bi trajao neko vrijeme, ali većina ljudi bi to primjetila. Pod određenim okolnostima to bi mogla postati politička priča ozbiljnija i veća čak i od obnove Banovine i središta Zagreba. Stoga je cijelo ovo političko šaketanje kojeg smo svjedoci zadnja dva dan ipak dobilo svoj smisao. Političke stranke svjesne su delikatnosti ove teme. To je ohrabrenje da ipak nećemo ostati bez vlastite obale.
Zlatko Crnčec
Ne smijemo ostati bez svoje obale
Zlatko Crnčec
27. siječanj 2023 13:21
Foto Mateo Levak; Davor Kovačević
Saborska rasprava o Zakonu o pomorskom dobru trajala je čak 11 sati. I bila je brutalna kako to u Hrvatskoj obično i bude. Pale su teške riječi, uvrede, prijetnje, optužbe za veleizdaju i pogodovanje stranim investitorima. Na kraju je ministar Oleg Butković javno u kameru obećao da će do drugog čitanja doraditi zakonski tekst ugraditi normu koja jamči da se pristup pomorskom dobru neće moći ograničavati ili naplaćivati. Na trenutak je izgledalo da bi moglo doći do smanjenja tenzija, ali se to nije dogodilo. Oporba je nastavila s brutalnim napadima, a ni vladajući nisu ostali dužni. Tako je i premijer Andrej Plenković jučerašnje sjednice Vlade oporbvenio ponašanje nazvao “jeftinim plijenjenjem pozornosti i pokušajima manipulacije”, te neke njene dijelove opet optužio za sramoćenje Hrvatske jer nisu podržali Vladin prijedlog o obuci ukrajinskih vojnika na teritoriju Hrvatske. Međutim, za razliku od prijašnjih sličnih okršaja, ovaj je ipak ohrabrujući. Politička je klasa ovaj puta prepoznala da je ova tema izuzetno važna. I da je vrijedna 11 sati sjedenja u saborskim klupama.
Slobodni pristup pomorskom dobru za svakog građana Hrvatske nešto je što ovu zemlju čuva kao demokratsku i sprječava je da postane banana država. Pravo da uzmeš ručnik i okupaš se na bilo kojem dijelu obale, od Istre na sjeveru pa do Prevlake na jugu, jedno je od onih koje pokazuje da još uvijek živimo u svojoj zemlji, a ne u nekakvom međunarodnom protektoratu. Ili u nekakvoj srednje američkoj državi gdje su dobre plaže rezervirane samo za oni koji mogu platiti pristup, što su u pravilu dobrostojeći stranci. Naravno, i oni domaći koji su strancima omogućili ne samo to nego i puno više u njihovoj zemlji. A ostalo domicilno stanovništvo u takvim zemljama do takve plaže može doći samo kao konobari na terasi ili kao osoblje koje će na kraju dana skupljati ležaljke na jednu hrpu. Hrvatska ne smije postati takva zemlja. Slobodan pristup slobodnom dobru jedna je od zadnjih linija obrane elementarnog suvereniteta ove i bilo koje zemlje. Jer ako ga nemaš, ili je on postao toliko skup da si ga malo ljudi uopće može priuštiti, onda je i samo postojanje takve zemlje potpuno besmisleno.
Naravno, nije u cijeloj priči nevažno ni to kako će obala izgledati. Nema to izravne veze s pristupom pomorskom dobru, neizravne ima itekako, ali i to je dio cijele priče. Betonizacija obale bila bi smrt za zemlju čiji je dosad apsolutno najbolji turistički slogan glasio – Mediteran kakav je nekada bio. Tko je ikada prošao velikim dijelovima španjolske obale jako dobro na o čemu se ovdje govori. Koncesija na pomorsko dobro, ma koliko bila dugotrajna, jednog dana ipak može isteći. Ali ako je tijekom njenog trajanja došlo do betonizacije obale, povratak na prvobitnoi stanje definitivno je nemoguć.
Ovo jhe na političkoj razini izuzetno osjhetkjiuva i delikatna tema. Naravnom da relativno malo broj građana poznaje pravnu teoriju oko pomorskog dobra i svega onoga što ona propisuje i regulira. Ali svatko zna da je ipak važno smiješ li ili ne i u more praktički na bilo kojem dijelu obale, a da te pritom nekakav zaštitar može istjerati ili ti naplatiti skupu ulaznicu. Ili da dođeš do dijela obale koji je ograđen visokom ogradom, a da se u more možeš boćnuti samo kao gost luksuznog hotela u kojem se cijena noćenja izražava s jako puno nula čak i kada su u pitanju euri.
Naravno, sve se veći broj hrvatskih građana sve više muči s odlaskom na more. Skrpiti dovoljno novaca za barem tjedan dana na moru postaje nemoguća misija za sve veći broj naših sugrađana. Ali i dalje Hrvati u velikom broju odlaze na Jadran. I ako se poveća broj plaža na kojima im je ograničen pristup bez plaćanja,m sada ih je 18, oni će to primjetiti. Možda ne sada, možda ne odmah, jer ograđivanje plaža bio bi proces koji bi trajao neko vrijeme, ali većina ljudi bi to primjetila. Pod određenim okolnostima to bi mogla postati politička priča ozbiljnija i veća čak i od obnove Banovine i središta Zagreba. Stoga je cijelo ovo političko šaketanje kojeg smo svjedoci zadnja dva dan ipak dobilo svoj smisao. Političke stranke svjesne su delikatnosti ove teme. To je ohrabrenje da ipak nećemo ostati bez vlastite obale.