Prvi snijeg. Čak je i stara majka imala respekta prema prvom snijegu, onom netaknutom, tihom, što je mek i što škripi pod nogama k’o dobar sir škripavac pod zubima, onom koji vabi na gradnju snješka i bacanje na tlo ne bi li se anđeoska krila iscrtala, onom zbog kojeg četveronožni kućni ljubimac divlja po bjelini baš kao da se na Aljasci rodio a ne u Karlovcu. Bilo je u nje respekta taman toliko da ne nazove odmah i ne kaže: »Ajme, snijeg! Kako ćeš ti po tome!?«

Jednostavno je prošlo previše godina otkada je ovoliko snijega napadalo baš posvuda, u metropoli posebice (uvijek je najgore u metropoli op.a.), da ne bi majka zaboravila malo onaj tekst koji nije imala priliku izgovarati sve te godine. Prvi snijeg, čist, iskren, nježan dok upada u oči, dok se zavlači podno nogavica, dok kvasi odjeću.

– Ne uživaš baš ni malo – pita ona.

– A trudim se, ali nekako ne ide baš – ‘popustljivo’ će on što je među najtvrdokornijima.

Snijeg, velik i raskošan i taman takav da poželiš da sve te ralice nikada i ne prođu cestom i ne pokvare tišinu kakvu samo prvi snijeg zna dovesti do ušiju. Neka snijega, makar u frižideru ne bilo ništa. Neka ga kad već ima tu sposobnost da sjajno pokrije ama sve. Trump i Venezuela!? Maduro uhvaćen i optužen kao narko diler, a predsjednik!?

Jest, ode diktator kojeg puk Venezuele nije znao svrgnuti makar ih je činio sve siromašnijima, ali ako Amerika s čovjekom narančaste kose može upadati kojekuda i hapsiti koje koga nije li se cijelom svijetu plašiti. Trump i Grenland!? Ne krije Amer da bi i Grenland rado pripojio sebi, ma ne kriju ni Danci da im ne pada na pamet Grenland dati.

Ili, kako je to lijepo napisao na svom Facebook profilu pisac Vlado Bulić:

»Na Greenlandu, pored fjorda Kangerluarsuk Tulleq, stala braća da obrane naše domove./ Stoji Inuit pored Danca, mi smo braća svi, nećete u Sisimiut dok smo živi mi!«

Putin!? Tog se više i ne spominje nešto, na žrtve u Ukrajini postali smo poprilično imuni uvjereni da je sva to od nas daleko. Doma pak inflacija, skupoća, taman da se mahnito troši i dalje. Mi to, naime, rješavamo tako.

Kod nas doma brojke o troškovima zastupnika u prošloj sezoni, trošak plaća, putova, stanovanja, jela, pila. Puno previše para se tu daje za puno premalo muzike. Ali, ako možemo podnijeti pretplaćene nogometaše recimo, sve u nadi da se radi samo o jednoj propaloj sezoni, onda nam je podnijeti i lošu generaciju zastupnika. Ili dvije, možda tri. Ironija je samo to da smo ih sami birali. Možda jednostavno ne valja sustav, biranja dakako.

Ima toga još, ali sve je to pokrio onaj prvi snijeg, snijeg po kojem se dan poznaje.

Zapravo, rovovi da se iz njih puca iskopali su se dan poslije, nakon što su se potrošili svi ti silni gušti i sva ta silna nježnost što je snijeg sa sobom nosi. Jedno je, očito, skijati na mondenim skijalištima europskim, a drugo je kad ti snijeg zakuca na vrata.

Najgore je, dakako, u našim velikim gradovima, Zagrebu pogotovo. Tu kao da žive ljudi koji snijega nikada nisu vidjeli. I tu kao da žive ljudi koji su od svega što ime je bivši gradonačelnik Milan Bandić ostavio u amanet pamte samo onu njegovu da će do jutra snijeg sam pojesti ako ga napada.

Pa kad prođe onaj prvi val pahulja, lijep i romantičan, kad dogore cjepanice u kaminima, e onda krene kreševo. Broje se ulice gdje je ralica stigla a gdje ne, šalju se slike očišćenog i neočišćenog u WhatsApp grupe, mjeri kad je prva ralica izašla na ulicu i uči zašto je trebala izaći ranije. Ide tu i brata na brata, pa se pod udarom kritike ljute opozicije nađu i svi koji su svojim apstiniranjem izbora doveli na vlast kog su doveli.

U Zagrebu oporbeni HDZ, njegov gradski šef Matijević, štrika priopćenje taman tako da se vidi kako je njemu 10 centimetara isto što i 20. Blago njemu. A gradonačelnika Tomaševića nigdje, već u bitku svih bitaka šalje zamjenika Korlaeta.

Da je išta naučio od svog prethodnika, jahao bi na lopati i išao od kvarta do kvarta. Ovako, ima ga samo u montiranoj sličici gdje je ralicu stavio na bicikl. A možda bi, tko zna, sve bilo drugačije očišćeno da je dozvolio gradonačelnik i drugi koncert u Areni našem najvećem pjevačkom sinu. Možda tad ne bi Trešnjevka, kvart u kojem stanuje, nekako izgledala najšlampavije očišćena.

Bijeli snijeg preko noći je postao politička tema. Onako kako će sutra političko pitanje biti i bura, i nesnosne vrućine, i plime i oseke.

Volimo mi to više nego se mašiti lopate pa odlopatat nanos pred ulazom, a kamo li da uz to, kao nekada, prozborimo koju sa susjedima, iznesemo slatko i rakiju, vidimo tko je onaj što svira na drugom katu, a tko to ima ona dva psa što znaj kadikad zalajati u nedoba. Snijega ovolikog nije bilo u metropoli ima deset godina, rasporede čišćenja više nitko ne radi, ako te nema na rasporedu bit’ će da te i nema nigdje.

Samo, što je uopće dobar gradonačelnik? Vrijedi li on koliko i njegove ralice, vrijedi li on koliko i njegovo djelo ili je vrijedno samo čiji je!?

Na HRT-u upravo ide dokumentarna serija u kojoj Britanac Michael Portillo odrađuje Veliko putovanje željeznicom po europskom kopnu. Jedno od njegovih odredišta je i Hrvatska, lijep njen dio, onaj uz more ponajviše. Starog vuka, što se onomad ozbiljno i politikom bavio, ni malo nije zasmetala učinkovitost naše željeznice. Štoviše, činio se posve zadovoljan uslugom.

I lijepa je ta naša zemlja i televizična, taman takva da čovjeku ne ide u glavu kako se u njoj ne živi i mrvu bolje. Put je Portilla doveo i do slapova Krke, do jedne od najstarijih hidroelektrana u Europi. A onda se povela priča o Anti Šupuku za čijeg života je izgrađena. Koji je samo to bio gradonačelnik i što je sve učinio za svoj grad!

Ante Šupuk prvi je u svoj grad doveo izmjeničnu struju, ne u Hrvatskoj, Ugarskoj ili Jugoslaviji, nego na svijetu! I to preko dalekovoda. Popločao je makadamske ulice. Izgradio je gradski vodovod i doveo vodu od Krke do grada. Napravio je šest javnih česmi. Izgradio kanalizaciju. Kad je država pokrenula izgradnju pruge od Splita preko Perkovića do Siverića, intervenirao je za izgradnju kraka od Perkovića do Šibenika, na što je Beč nakon duljeg natezanja konačno pristao pa je 4. listopada 1877. dionica Šibenik – Perković puštena u promet. Šupuk je uredio i gradski perivoj, današnji gradski park, đardin. Kad je pokrajinska vlada odlučila graditi bolnice u Dalmaciji, izborio se da se prva izgradi u Šibeniku. Za njegova života je počela i izgradnja zgrade suda, ona što je završena godinu dana nakon njegove smrti.

I da, vladao je Šibenikom 30 godina. Sva taman tako da se čovjek pita kako bi samo Šupuk riješio snijeg da napada. I sve taman da se shvati da se takvi gradonačelnici, a onda i političari, rađaju, i u nas i okolo, valjda svako mali milijun godina. Pa kad žestoke trupe prozivaju Tomaševića jer ga nigdje nema dok se ceste (ne)čiste, kad ga s pravom prozivaju, jer zašto bi ijedan gradonačelnik bio kritike pošteđen, teško je ne vidjeti da nije problem smjenjivati nikoga, ali je problem koga izabrati. Ni oni što snjegove jedu, makar ih jeli samo retorički, ne rađaju se često. A političara nalik Šupuku u nas nema nigdje, toliko dugo ga nema nigdje da ga prepoznali ne bi da sad na izbore izađe.

Snijeg i debeli minus. Bome, ni jednog ni drugog odavno nije bilo, ako niste dijete Gorskog kotara. Evo znanca kako kvartom baulja smeteno. Kaže, traži krupnu sol. Kaže, nigdje je nema za kupiti, nabaviti. Priznaje, iznenadila ga je ovolika bjelina, podcijenio je najave.

– Svako malo najavljuju neku kataklizmu, propast svijeta da sam oguglao. A ono stvarno napadalo. A soli nigdje – rezignirano će znanac.

Pade snijeg, po kojem se dan poznaje i štošta ogleda.