Ima nešto bonvivanski u toj navadi važnih i visokih svjetskih dužnosnika da za najveće zime odlaze u švicarski Davos. Godinama oni tako kada zahladi, ali baš pošteno, odlaze u kraj u kojem je snijega, ali baš pošteno. Nije da pritom sa sobom nose lonac pun sarmi, viša je to razina igre, ali jest da po svemu daje Svjetski gospodarski forum ni recimo tradicionalni odlazak na skijanje onih Hrvata koji skijati vole toliko da su spremni na taj gušt i svojski potrošiti. I nije pritom ni nužno da se skija, nužno je da se okine pet milijuna fotografija za društvene mreže, pa da rodbina i prijatelji znaju da se na zimovanju bilo. No, k’o što rekosmo, malo je drugačija igra taj Davos, makar da sličnu drugarsku atmosferu ima kao i kad naš svijet ode na Jahorinu. Odnosno, bila je slična atmosfera svih ovih godina i praktički sve do jučer. A onda se sve promijenilo.

Oči cijelog svijeta nekidan su bile uprte u Davos. Uši svih ljudi na kugli zemaljskoj naćulile se se do maksimuma da koja riječ ne promakne. Dobro, umirovljenice u nekom posve običnom kvartu nekog od naših gradova, baš kao i njihove kolegice u Delhiju ili portugalskom Obidosu, vjerojatno su više brinule što će skuhati familiji s onim namirnicama po akcijskim cijenama i kolike su im brojke na tlakomjeru, ali i tu su želje i pozdravi na omiljenoj radio-stanici zamijenili iskreno zabrinuti glasovi radijskih novinara koji, između ostalog, prate i vanjsku politiku. Gdje je Grenland i zašto nam ga je braniti odavno su one naučile, šalama na račun ona dva slovenska vojnika koji su ustali na ledeni branik grenlandski ruku pod ruku s europskim kolegama odavno se ne smiju, a što se Trumpa tiče i svega onog što radi da im tlak im diže sklone su pozdraviti, ako ne i citirati, onog danskog zastupnika koji je predsjedniku SAD-a poručio: »Poštovani predsjedniče Trump, slušajte pažljivo. Odjebite!«. Dosta je njima ratova, prijetnji, naoružavanja, stresa svake vrste, a i strah ih je za ovo malo nejači njihove nejači. Samo, Davos je ovaj put nudio više od igre. Jer, Trump evo slijeće, što na pistu što za govornicu, da poruči svijetu što mu je raditi. A za to vrijeme, u maloj zemlji na Mediteranu, u njenom glavnom gradu podno Medvednice, u njenom parlamentu odvijala se prava drama, ljudska dakako, drametina od koje bi Robi K napravio iz 3.a vrhunsku predstavu.

Elem, ništa nije slutilo na to što će se dogoditi. Učenici, ono malo njih što na nastavu idu inercijom i vođeni uvjerenjem da ionako pametnijeg posla nemaju, mirno su sjedili u klupama dok je razrednik Željko R. ubijao još jednu godinu pred mirovinu. Vani sivilo i hladno, unutra toplo i memljivo, taman za zaspati, pa još u siječnju, tom najdepresivnijem mjesecu u godini. Previše za momke iz zadnjih klupa. Previše za Marina M. koji je našao savršen način da podigne atmosferu. Zapravo, više je tražio način da se osveti nazočnima zbog svekolike nezainteresiranosti za ono što je taman govorio o Zakonu o slobodnim zonama, a da se pri tom i zahvali jedinom koji ga ja slušao, Hrvoju Z.

– Razredniče! Onaj ondje se igra mobitelom, surfa, a ovaj ovdje ga snima kako surfa i zumira mu izdaleka ekran – prijavio je Marin M.

I iskra je užgala vatru do neslućenih razmjera. Hrvoje Z je pobjesnio toliko da je pred očima razrednika sasuo svega na račun Marina M., inače kolege s lijeva iz školskih, pardon zastupničkih klupa.

– Rigidna ljevica zgraža se kad Trump dila poruke, a oni imaju obraza drugome škiljiti u njihov poštanski sandučić i otvarati poštu. To je dno dna, kao da ti netko viri u spavaću sobu. Ja sam mogao imati privatnu korespondenciju sa svojom suprugom, intimnu, na primjer. I onda neki g..nari s ljevice snimaju privatnu korespondenciju. Je l’ vas sram, je l’ vas sram« – sipao je drvlje i kamenje Hrvoje Z., barem su tako izvijestile školske novine.

Dok su oči svijeta bile uprte u Davos, dok su uši svih naroda i narodnosti čekale što to Trump ima za reći, u parlamentu naše lijepe države odvijala se drama koja daje za pravo svima koji bi zabranili korištenje mobitela za vrijeme nastave. Oni koji bi trebali graditi ovo društvo evo jedni drugima bulje u zaslon mobitela, onako kako to rade ljudi recimo u tramvajima. A oni koji surfaju gdje stignu toliko bijesne kad im se uđe u intimu surfanja da se ne libe sve koji su lijevo od njih prozvati govnarima. Svjedoci se kunu da je umalo došlo i do fizičkog obračuna između Hrvoja Z. i Marina M. kojem je priča o Zakonu o slobodnim zonama očito bila toliko inspirativna da ništa pametnije nije smislio da ubije vrijeme od tog da ćiribimbi druga iz klupe.

U parlamentu ćiribimba, u Davosu novi svjetski poredak. Tako to i inače bude u onoj priči o malima što su veliki i velikima što su mali, ako već mali nisu veliki, ili veliki mali. Na sreću, sporedne neke uloge i replike kadikad ostaju više u pamćenju nego li ono što izgovaraju i rade glavni glumci. Dok je Trump lagao uglavnom držeći se svog uvjerenja da je batina u kombinaciji s redikulizacijom ono što svijetu treba, dok je naš premijer ostao dosljedan sebi i pokušavao u Davosu spustiti loptu na zemlju zazivajući svekoliki dijalog svih, dok je Macron na naglo otišao kući ojađen svim i svačim, kanadski premijer Mark Carney održao je govor zbog kojeg su i one naše umirovljenice, ma gdje da su, na čas stale s skidanjem svetaca s nebesa u ime prosperiteta.

»Srednje sile moraju djelovati zajedno jer, ako niste za stolom, na jelovniku ste«, reče Carney, taman da se ugasi usisavač. Jer, tiče nas se. Jer, nije zgodno biti na jelovniku. A to nije ni blizu sve što je čovjek kazao, koji god prijevod njegova govora da vam je došao pod ruku. Jer, u pravu je kad kaže da velike sile mogu sebi priuštiti to da idu same, kad imaju veličinu tržišta, vojni kapacitet i poluge za diktiranje uvjeta. I u pravu je kad kaže da srednje sile to nemaju. Ali, u pravu je i kad kaže da svi pojedinačni pokušaji malih i srednjih da zasluže milost velikih nisu ništa nego pregovaranje s pozicije slabosti. »Natječemo se jedni s drugima tko će se više prilagoditi. To nije suverenitet. To je izvedba suvereniteta uz prihvaćanje podređenosti. U svijetu rivalstva velikih sila, zemlje u sredini imaju izbor, natjecati se jedna s drugom za naklonost ili se udružiti kako bi stvorile treći put s učinkom«, reče kanadski premijer. A bome reče i da nam je graditi ono u što tvrdimo da vjerujemo, baš kao i to da nam je pametnije, umjesto da čekamo da se stari poredak obnovi, stvoriti institucije i sporazume koji funkcioniraju onako kako treba.

Lako se složiti s čovjekom da se stari poredak ne vraća. Lako je i prihvatiti da za tim starim poretkom ne treba ni žaliti. Istina je i da nostalgija nije strategija. Teško će jedino biti oživjeti tvrdnju da »iz ovog loma možemo izgraditi nešto bolje, jače i pravednije.« Bolje, jače pravednije…. Normalnog svijet ima, samo mu valja dati neku nadu i pokazati da ima smisla. Doduše za to bi valjalo žrtvovat malo vlastitog komoditeta, ako ništa ono osuvremeniti nastavni programa naše male parlamentarne razredne zajednice.

Dok se u Davosu mijenjao svjetski poredak, u nas su se dva druga iz istih klupa zamalo počepušala. Kunu se isti oni svjedoci, oni koji su ovu priču i pustili u svijet, da je uzorna učenica Mirela A. upozorila razrednika da nije ama ništa poduzeo da smiri uzavrele strasti. Vele da je razrednik Željko R. na to uzornoj učenici očinski brižno odgovorio: »Ja vodim ovaj razred. Kada vi jednom osvojite vlast, a to će biti nikada, onda ćete vi tu sjediti i voditi. Budi Bog s nama onda kad to bude.«

A mogao je jednostavno raspustiti društvo dok je sijela u Davosu, ili im usred učionice upaliti veliki televizor pa da svi zajedno gledaju kako se to svijet nepovratno mijenja i to bez njihove volje i upliva. Robi K. Iz 3.a sve bi to bolje.