Fakat je to čudan osjećaj. Na benzinskoj pumpi tankaš gorivo i ideš ga platiti. Kažeš broj pumpe, predaš kune, a natrag ti čovjek ostatak vrati u eurima. I, naravno, doda račun. Čudno. Ovaj prijelaz iz kune u euro koji traje sada već više od tjedan dana iskustvo je bez presedana. Naravno, ovoj generaciji ovo nije prvi put. Mijenjali su se zadnjih desetljeća prvo jugoslavenski dinari u hrvatske. Pa onda hrvatski dinari u hrvatske kune. Ali taj je proces bio nekako interni, doživljen kao simbol da napuštamo državu u kojoj smo živjeli više od 70 godina. Ovaj put mijenjamo valutu zbog toga da se pridružimo jednoj asocijaciji koju smo, ‘ajde ne sanjali, ali kojoj smo se definitivno nadali dok smo mijenjali jugodinare.

U ovih sedam dana što se tiče eura najveća je priča bila, i još uvijek jest, poskupljenja koja su se dogodila u noći između 31. prosinca prošle i 1. siječnja ove godine. Čini se da su mnogi odlučili loviti u mutnom. Uostalom, čine to već preko tri desetljeća. Cijene u hrvatskim trgovinama veće su nego u svim susjednim zemljama. Nije još toliko čudno da je puno toga jeftinije u susjednoj BiH gdje su plaće i životni standard niži čak nego u Hrvatskoj. U puno slučajeva cijene su niže i u našem sjeverozapadnom susjedstvu. Slovenija je puno bogatija od Hrvatske, ali Slovenci neke osnovne artikle plaćaju jeftinije nego Hrvati u Hrvatskoj. Zašto je tome tako, nitko javno ne želi reći, ali naravno postoji nekoliko logičnih odgovora. Neke bi mogla dati i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja.

Vlada, ova aktualna ili bilo koja prije ili nakon nje, tu je više-manje nemoćna. Ostaju joj crne liste i Platforma za praćenje rasta cijena. Više je to kao neki psihološki pritisak na trgovačke lance nego nekakva stvarna batina koja bi ih mogla natjerati da spuste cijene koje su podigli u prvim danima nove godine. Plus, tu su uvijek spremni ekonomski stručnjaci koji će svisoka objasniti priprostom puku i usput ukoriti Vladu da svi mi skupa moramo konačno shvatiti da živimo u tržišnom gospodarstvu u kojem se cijena formira na slobodnom tržištu. Da nema više samoupravljanja i dogovorene ekonomije. A to što to tržište baš i ne funkcionira kako treba – odnosno da u nekim segmentima možda uopće i postoji, a kamoli da je slobodno – ti veliki stručnjaci nekako zaboravljaju navesti.

Nije ovdje ni mjesto ni vrijeme teoretizirati o tome jesmo li se ulaskom u eurozonu svjesno lišili nekih mogućnosti koje ima zemlja s vlastitom valutom. Niti je pisac ovih redaka bilo kakav stručnjak za monetarnu politiku. Daleko od toga. Tako da o tome ovdje nećemo. Euro je sada tu i s njim ćemo živjeti u nadolazećim desetljećima. A kad je već tu treba gledati njegove pozitivne strane.

Brzo će nestati ove početne nespretnosti uzrokovane time što ćemo ubuduće puno više morati koristiti kovanice. Euro je sedam i pol puta jača valuta od kune. Za očekivati je da će probleme s centima vrlo brzo prevladati i naši stariji građani. Moguće je da ćemo koristiti dva novčanika – jedan za novčanice i drugi, manji, za kovanice.

Na plaćanje eurima ćemo se navići, a nije nemoguće ni to da će ovaj javni i politički pritisak dovesti do toga da se neke cijene vrate na razinu 31. prosinca. Ili da barem više ne rastu takvim tempom kao dosad. Da se konačno i pokrenu neke nadležne državne institucije. A sam euro jest nekakav cilj, tu nema dvojbe, ali je u puno većoj mjeri sredstvo koje bi nam trebalo pomoći da se gospodarstvo dodatno pokrene. Euro ima svoj sadržaj, ali on je puno više forma. Nešto što treba ispuniti i iskoristiti na najbolji mogući način. Sve smo integracijske ciljeve postigli, a sada je na nama da ih iskoristimo. Za ovo društvo to je još jedan u nizu ispita pred kojima je bilo. Od kojih je neke prošlo s jako visokim ocjenama, kroz neke se provuklo, a na nekima je palo i gotovo od njih odustalo. Sada sa Schengenom jesmo dio svojevrsnog elitnog kluba. To članstvo nudi brojne koristi, ali sa sobom nosi neke zamke koje nisu nimalo bezazlene. U svakom slučaju kava u kafiću je još uvijek ispod dva eura. Popijte je s guštom, razmijenite euroiskustva s prijateljima, pogledajte što o tome piše Novi list. A od 15. siječnja ionako plaćamo samo eurima.