Nastavlja se rat vlasti i oporbe oko Ustavnog suda. Glavni razlog ove najnovije sage, sada samo formalno uzrokovane time trebaju li se ili ne snimati sjednice, je u tome da se vladajući i oporba naprosto ne mogu dogovoriti oko popune Ustavnog suda s još tri suca. I vrapci na grani već znaju da je trenutačno omjer u Ustavnom sudu pet prema pet. Navodno je dakle pet sudaca bliže HDZ-u, a preostalih pet oporbi. Mada upućeni govore o tome da možda omjer čak i sada ipak malo preteže na stranu vladajućih jer da je jedna osoba koja se broji kao tabor blizak oporbi ponekad spremna dići ruku za neku odluku koja je bliža konzervativnom vrijednosnom sustavu. Ali u osnovi je pet prema pet. A sada treba Ustavni sud popuniti s još tri suca. Nezgodno je tu što je to neparna brojka. Pa se ne može Ustavni sud podijeliti na način da je u njemu sedam i pol sudaca bliskih HDZ-u i sedam i pol oporbi. Naprosto je fizički nemoguće. A bez dogovora vlasti i oporbe Ustavni je Sud nemoguće popuniti.

I to je majka svih problema oko Ustavnog suda. A on je bitan jer može donijeti ključne odluke kada su u pitanju neke odluke koje je bez njega nemoguće donijeti. Naime, domaći je ustavno pravni sustav prepun rupetina čak i kada su u pitanju elementarne stvari. Hrvatska nema jasno definirano tko je vrhovni zapovjednik vojske u mirnodopskom razdoblju. Nema određeno ni kako se formira Vlada nakon parlamentarnih izbora. Oba ova slučaja bila su predmet, a prvi je još uvijek razlog žestokih političkih svađa i sukoba. Drugi je u jednom trenutku zaprijetio pravom pravcatom ustavnom krizom. Neki su govorili i o udaru.

Bilo je to ujesen 2015. kada je tadašnja predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović samo par tjedana nakon izbora htjela imenovati svoju tehničku Vladu i raspisati nove parlamentarne izbore. Ustavni je sud zadnji puta izravno intervenirao u ovakve stvari kada je proljeće 2024. presudio da Zoran Milanović, u tom trenutku predsjednik Republike, ne može istovremeno biti i kandidat oporbe za premijera. Ta je odluka izazvala veliko nezadovoljstvo u redovima oporbe i samog Milanovića, ali su je na kraju više-manje poštovali. Sljedeći parlamentarni izbori će biti za godinu i pol. Milanović je i dalje predsjednik. Koji je na izborima dobio čak 75 posto glasova. SDP opet kao i 2024. na čelu ima osobu koja se nije uspjela nametnuti biračima. Ako je nešto takvo uopće i moguće u situaciji kada je Milanović na Pantovčaku i djeluje kako neformalni oporbeni vođa. Kojeg jako puno ljudi i u samom SDP-u i dalje gleda kao najjačeg političara stranke. Iako joj formalno nije član.

Nije ova visoka politika, naravno, jedini razlog zašto politika želi zadržati utjecaj u Ustavnom sudu. On se, naime, kroz svoju praksu u zadnjim desetljećima praktički isprofilirao kao zadnja instanca u sudovanja redovitih sudova. Kao najviša apelaciona instanca. Pa je kao takav jako bitan jer se doveo u poziciju da može odlučivati u brojnim važnim sudskim procesima. Tu su naravno i brojna svjetonazorska pitanja oko kojih ponekad iskrsne situacija da Ustavni sud mora dati zadnju riječ.

Ali nije sve ovo samo hrvatski slučaj. Ustavno sudovanja je političko sudovanje. Sastav Ustavnog suda nužno odražava ravnotežu snaga u parlamentu. Može se to djelomično objasniti na američkom primjeru. Sustavi su, naravno, prilično različiti, ali ipak ima nekih zajedničkih stvari. U Americi predsjednik, predlaže kandidata, a predstavničko tijelo donosi konačnu odluku.

Amerika nema posebni ustavni sud, već ustavno sudovanje odrađuje Vrhovni sud. Konzervativni predsjednik uvijek predlaže konzervativnog kandidata. Liberalni liberalnog. Konzervativci u Kongresu podržavaju prvog, liberali drugog. Pa se onda, kako se to u Hrvatskoj voli reći – trguje. Ali to je jedini mogući način da se postigne dogovor. Tako je to i u Hrvatskoj.

To da je HDZ imao veći kadrovski utjecaj u Ustavnom sudu naprosto je posljedica toga da je ova stranka na vlasti uz dva prekida čak 28 godina. Da je obrnuto SDP bi se ponašao identično. Ovo jučer je samo još jedna etapa ovog vječnog sukoba.