Rezignacija u vidu podrške radnicima i mirenje s novim poskupljenjem sigurno nisu rješenje
Jedan stariji radnik Čistoće naglasio je dan nakon što je obustava rada u ovom gradskom komunalnom poduzeću završila da je zadnji štrajk, koji on pamti, organiziran još tamo krajem 80-ih godina prošlog stoljeća. Od tada pa sve do prošlog tjedna radnike Čistoće tretiralo se kao činjenicu samu po sebi, kao radnu snagu koja je tu da šljaka i da ne pita puno. Tako je i bilo. Samo u mandatu gradonačelnika Marka Filipovića usluge Čistoće poskupjele su nekoliko puta, a od poskupljenja radnicima očito nije išlo ništa. Njih je sve manje, plaće su im ostale iste, a u prijevodu to znači da je u poslovnoj bilanci rashod za plaće bivao manji. Radnici su šutjeli, a građanima je pričana bajka o suvremenom iskoraku kada je riječ o odvozu komunalnog otpada i individualizaciji troškova. Barem zadnjih 15-ak godina.
Jedno od poglavlja te bajke trebala je biti suvremna zona za gospodarenje otpadom u Marišćini. Ulupani su u taj projekt milijuni eura, a kada je on proradio, malo toga se promijenilo kada je riječ o odvozu otpada u Rijeci. Ali promijenili su se iznosi na gore kada je riječ o računima koje treba platiti. Dakako, od individualizacije odlaganja otpada ništa nije bilo. Kao ni sljedećih godina pa tako do dana današnjeg. Ali što god je bivša direktorica Jasna Kukuljan radila zadnjih godina rezultiralo je novim poskupljenjem koje je amenovala Skupština Čistoće, točnije gradonačelnik Marko Filipović. I na kraju Gradsko vijeće.
Onda su si oni dali truda da objasne građanima da su skuplji računi ulaganje u bolju u svijetliju budućnost koja samo što nije došla. Naopaka bajka se nastavljala i traje sve do danas. Dio te naopake bajke je i privođenje bivše pročelnice Odjela gradske uprave za komunalni sustav Irene Miličević i direktorice Čistoće Jasne Kukuljan, a što je rezultat istražnih radnji Ureda europskog javnog tužitelja koji sumnja da je u poslu izgradnje sortirnice u Mihačevoj dragi došlo do pogodavanja privatnoj tvrtki, a na štetu europskog novca kojim se u najvećem dijelu financirala ta investicija od nekoliko milijuna eura. Rezultat ovog poglavlja naopake bajke je također porazan – projekt je gotov, izdane su potrebne dozvole, ali nakon što se gradonačelnik Filipović javno pohvalio najsuvremenijim postrojenjem, pogon ni dana nije bio u funkciji i još je uvijek zatvoren. Do kada će biti, nitko ne zna.
Radnici Čistoće gledali su godinama tu naopaku bajku i šutjeli. Radili su, a znali su da su zadnja rupa na svirali direktorici Kukuljan, kasnije vršitelju dužnosti direktora Bojanu Jurdani, Nadzornom odboru i Skupštini. Valjda im je bilo neugodno kvariti to Potemkinovo investicijsko selo uprave društva i najvećeg vlasnika, a to je Grad Rijeka. Ima jedna anegdota, ili legenda, tko će ga znati, koju su pričali profesori kada je riječ o poreznoj politici. Prema toj legendi kralj Aleksandar je u prvoj Jugoslaviji, tamnici naroda, podigao poreze kako bi napunio državnu blagajnu. Pitao je ministre što kaže narod, a oni su odgovorili da se buni. Onda je on naredio da se još jednom podignu porezni nameti. Ministri su opet prenijeli kralju da se narod buni i da su ljudi ljuti. Onda je on opet naredio podizanje harača. Nakon toga su ministri prenijeli kralju da narod šuti i da se više ne buni. Kralj je razmislio i naredio ministrima da odmah smanje porezne namete.
Tako su i riječki lokalni ministri na čelu s kraljem Filipovićem svako toliko dizali cijene komunalnih usluga, a građani su malo negodovali. Onda je on i dalje dizao cijene. Nije primijetio, kao ni čelni ljudi Čistoće, da radnici šute. Oni koji su godinama zadnja rupa na svirali. I onda su se samoorganizirali i samo nakon tri dana štrajka dobili povećanje plaće od 20 posto, s tim da se pregovori nastavljaju kako bi se to još podiglo i kako bi se poboljšali sve teži uvjeti rada. A tko će na kraju platiti račun za novac koji, kako tvrdi v. d. direktora Jurdana, nema.
Podrazumijeva se da će platiti građani, kao što su svih ovih godina plaćali brojna poskupljenja javnog prijevoza, vodnih usluga, toplinske energije i odvoza otpada. Građani Rijeke niti se bune niti šute. Za sada nisu na adekvatan način prosvjedovali protiv takvog upravljanja gradskim poduzećima. Upravljanja kojem je cilj pričati naopake bajke, a za sve što ne valja ispostavi se račun koji moraju plaćati. A oni čiji je posao da do toga ne dođe, u zadnjem slučaju, čelni ljudi Čistoće i većinski vlasnik, Grad Rijeka na čelu s gradonačelnikom Markom Filipovićem, ne snose nikakvu odgovornost. Rezignacija u vidu podrške radnicima i mirenje s novim poskupljenjem sigurno nisu rješenje.
Kanoćal
Naopaka bajka
Damir Cupać
28. rujan 2023 08:03
Foto Vedran Karuza
Rezignacija u vidu podrške radnicima i mirenje s novim poskupljenjem sigurno nisu rješenje
Jedan stariji radnik Čistoće naglasio je dan nakon što je obustava rada u ovom gradskom komunalnom poduzeću završila da je zadnji štrajk, koji on pamti, organiziran još tamo krajem 80-ih godina prošlog stoljeća. Od tada pa sve do prošlog tjedna radnike Čistoće tretiralo se kao činjenicu samu po sebi, kao radnu snagu koja je tu da šljaka i da ne pita puno. Tako je i bilo. Samo u mandatu gradonačelnika Marka Filipovića usluge Čistoće poskupjele su nekoliko puta, a od poskupljenja radnicima očito nije išlo ništa. Njih je sve manje, plaće su im ostale iste, a u prijevodu to znači da je u poslovnoj bilanci rashod za plaće bivao manji. Radnici su šutjeli, a građanima je pričana bajka o suvremenom iskoraku kada je riječ o odvozu komunalnog otpada i individualizaciji troškova. Barem zadnjih 15-ak godina.
Jedno od poglavlja te bajke trebala je biti suvremna zona za gospodarenje otpadom u Marišćini. Ulupani su u taj projekt milijuni eura, a kada je on proradio, malo toga se promijenilo kada je riječ o odvozu otpada u Rijeci. Ali promijenili su se iznosi na gore kada je riječ o računima koje treba platiti. Dakako, od individualizacije odlaganja otpada ništa nije bilo. Kao ni sljedećih godina pa tako do dana današnjeg. Ali što god je bivša direktorica Jasna Kukuljan radila zadnjih godina rezultiralo je novim poskupljenjem koje je amenovala Skupština Čistoće, točnije gradonačelnik Marko Filipović. I na kraju Gradsko vijeće.
Onda su si oni dali truda da objasne građanima da su skuplji računi ulaganje u bolju u svijetliju budućnost koja samo što nije došla. Naopaka bajka se nastavljala i traje sve do danas. Dio te naopake bajke je i privođenje bivše pročelnice Odjela gradske uprave za komunalni sustav Irene Miličević i direktorice Čistoće Jasne Kukuljan, a što je rezultat istražnih radnji Ureda europskog javnog tužitelja koji sumnja da je u poslu izgradnje sortirnice u Mihačevoj dragi došlo do pogodavanja privatnoj tvrtki, a na štetu europskog novca kojim se u najvećem dijelu financirala ta investicija od nekoliko milijuna eura. Rezultat ovog poglavlja naopake bajke je također porazan – projekt je gotov, izdane su potrebne dozvole, ali nakon što se gradonačelnik Filipović javno pohvalio najsuvremenijim postrojenjem, pogon ni dana nije bio u funkciji i još je uvijek zatvoren. Do kada će biti, nitko ne zna.
Radnici Čistoće gledali su godinama tu naopaku bajku i šutjeli. Radili su, a znali su da su zadnja rupa na svirali direktorici Kukuljan, kasnije vršitelju dužnosti direktora Bojanu Jurdani, Nadzornom odboru i Skupštini. Valjda im je bilo neugodno kvariti to Potemkinovo investicijsko selo uprave društva i najvećeg vlasnika, a to je Grad Rijeka. Ima jedna anegdota, ili legenda, tko će ga znati, koju su pričali profesori kada je riječ o poreznoj politici. Prema toj legendi kralj Aleksandar je u prvoj Jugoslaviji, tamnici naroda, podigao poreze kako bi napunio državnu blagajnu. Pitao je ministre što kaže narod, a oni su odgovorili da se buni. Onda je on naredio da se još jednom podignu porezni nameti. Ministri su opet prenijeli kralju da se narod buni i da su ljudi ljuti. Onda je on opet naredio podizanje harača. Nakon toga su ministri prenijeli kralju da narod šuti i da se više ne buni. Kralj je razmislio i naredio ministrima da odmah smanje porezne namete.
Tako su i riječki lokalni ministri na čelu s kraljem Filipovićem svako toliko dizali cijene komunalnih usluga, a građani su malo negodovali. Onda je on i dalje dizao cijene. Nije primijetio, kao ni čelni ljudi Čistoće, da radnici šute. Oni koji su godinama zadnja rupa na svirali. I onda su se samoorganizirali i samo nakon tri dana štrajka dobili povećanje plaće od 20 posto, s tim da se pregovori nastavljaju kako bi se to još podiglo i kako bi se poboljšali sve teži uvjeti rada. A tko će na kraju platiti račun za novac koji, kako tvrdi v. d. direktora Jurdana, nema.
Podrazumijeva se da će platiti građani, kao što su svih ovih godina plaćali brojna poskupljenja javnog prijevoza, vodnih usluga, toplinske energije i odvoza otpada. Građani Rijeke niti se bune niti šute. Za sada nisu na adekvatan način prosvjedovali protiv takvog upravljanja gradskim poduzećima. Upravljanja kojem je cilj pričati naopake bajke, a za sve što ne valja ispostavi se račun koji moraju plaćati. A oni čiji je posao da do toga ne dođe, u zadnjem slučaju, čelni ljudi Čistoće i većinski vlasnik, Grad Rijeka na čelu s gradonačelnikom Markom Filipovićem, ne snose nikakvu odgovornost. Rezignacija u vidu podrške radnicima i mirenje s novim poskupljenjem sigurno nisu rješenje.