Nakon proglašenja pandemije COVID-19, EU je suočen s novim traumama i izazovima. S obzirom da se prvi val pandemije postupno povlači, otvara se čitav niz pitanja koja traže konkretne odgovore. Primjerice, koliko nam projekt EU pomaže da postanemo otporniji i jači na takve i slične krize i šokove? Koliko solidarnosti možemo očekivati u takvim okolnostima ​​od drugih država članica EU-a? Koji su to partneri i sustavi upravljanja na nacionalnoj i međunarodnoj razini, koji nas mogu efikasno zaštititi od takvih i drugih nesreća? U travnju ove godine, Europsko vijeće za vanjske odnose (ECFR), jedna od najkvalificiranijih i najpoznatijih međunarodnih istraživačkih organizacija, objavilo je zanimljivu studiju posvećenu europskoj pandemijskoj politici. Istraživanje je provedeno u devet država članica EU-a; Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Španjolskoj, Poljskoj, Švedskoj, Portugalu, Bugarskoj i Danskoj, koje zajedno predstavljaju oko dvije trećine stanovništva i BDP-a Unije.

Rezultati pokazuju, kako je COVID-19 promijenio »svjetonazor javnosti« u okolnostima kada su mnoge europske države počele pripremati planove za ponovno otvaranje svojih gospodarstava. Pritom se u studiji analizira utjecaj krize na domaću i vanjskopolitičku perspektivu tih zemalja, s ciljem utvrđivanja misaonih obrazaca pomoću kojih ispitanici gledaju na svijet nakon pandemije. Jedan od rezultata ovog istraživanja, demistificira tri »iluzije« (obmane) koje su prisutne u javnosti. Prvu, »pandemijska kriza je stvorila u EU-u novi konsenzus (suglasnost) u korist jače uloge države«. Rezultati ovog istraživanja to nisu potvrdili. Jer većina ispitanika je odgovorila da »gubi povjerenje u sposobnost upravljanja krizom putem nacionalnih vlada«.

Konkretno, analiza odgovora pokazuje da samo 29 posto ima više povjerenja u državu. Istovremeno 33 posto ispitanika negativno je ocijenilo rezultate rada svojih vlada. No, brojke nisu iste u svim državama. Primjerice u Danskoj 60 posto ispitanika ima veće povjerenje u Vladu, za razliku od Francuske gdje 61 posto nema. Druga »iluzija« (obmana) koja je demistificirana ovom studijom (demistifikacija: otkrivanje nejasnih, tajnih, zakulisnih radnji i postupaka), glasi; »COVID-19 je stvorio veće povjerenje u stručnjake«. Istraživanje je pokazalo da to nije istina. Većina građana nema dovoljno povjerenja u stručnjake i vladina tijela u vezi s koronavirusnom krizom. Iz dobivenih rezultata možemo iščitati da samo 35 posto vjeruje da je rad stručnjaka imao pozitivan utjecaj, dok 38 posto vjeruje da stručnjaci i vlasti skrivaju informacije od javnosti. Povjerenje u stručnjake raširenije je u Sjevernoj Europi, posebice u Danskoj (64 posto) i Švedskoj (61 posto). Najmanje povjerenja prema stručnjacima ispitanici su iskazali u Francuskoj (15 posto), Poljskoj (20 posto) i Španjolskoj (21 posto).

Zanimljivo da u Njemačkoj, usprkos malom broju infekcija i smrtnih slučajeva uzrokovanih koronavirusom, postoji raširena sumnja prema stručnjacima i njihovoj neovisnosti u odnosu na vlast. Primjerice, samo 44 posto smatra da je koronavirusna kriza pokazala korisnost stručnog mišljenja, dok se većina odlučila za nekoliko skeptičnih odgovora.

U Italiji, devastiranoj virusom, rezultati su depresivni. Čak 24 posto uopće ne vjeruje u korisnost stručnog mišljenja, 30 posto je uvjereno da ni stručnjaci, ni vlasti nemaju odgovore na COVID-19, a 46 posto vjeruje da ni stručnjaci, niti vlada ne pružaju cjelovite informacije za javnost. U Francuskoj je povjerenje u stručnjake najveće među Macronovim pristalicama (48 posto), dok više od polovice onih koji podupiru Socijaliste (52 posto) i Zelene (53 posto), vjeruju da vlada krije od građana informacije. Samo 18 posto birača u Poljskoj vjeruje da mogu imati koristi od stručnjaka i vlasti. Veoma mali broj građana koji glasuje i podržava populističke stranke, smatra rad eksperata korisnim. Primjerice, u Njemačkoj samo 7 posto pripadnika Alternative za Njemačku, 4 posto pristalica Rassemblement National u Francuskoj, 12 posto Lige u Italiji i 3 posto pristalica Voxa u Španjolskoj, vjeruje da su ocjene stručnjaka vjerodostojne.

Istraživanje je opovrgnulo iluziju da je »kriza uzrokovala rast nacionalističkog euroskepticizma i proeuropskog federalizma«. Rezultati su pokazali da kriza nije prouzročila njihov rast, jer se konsenzus (suglasnost) pomaknuo u korist suradnje, a ne jačanja integracije EU-a. Istraživanje ECFR-a pokazalo je da većina ispitanika u devet zemalja ističe potrebu za bliskom suradnjom među državama članicama EU-a. Takve stavove dijeli 63 posto Europljana. Međutim, mnogi ispitanici smatraju da je reagiranje institucija EU-a na krizu nezadovoljavajuće. Većina Talijana (63 posto), 61 posto Francuza i 52 posto Španjolaca odgovorila je da EU nije bio na razini očekivane odgovornosti. To, međutim, nije donijelo prednost populističkom pokretu, posebice u Italiji, gdje je samo 16 posto odgovorilo da je kriza pozitivno utjecala na jačanje političkog rejtinga Lige Mattea Salvinija. Na pitanje kako mislite da bi se stvari u EU-u trebale promijeniti, većina (52 posto) ispitanika odgovorila je da Unija treba osigurati bolju koordinaciju, radi iznalaženja kvalitetnih rješenja i odgovora na globalne izazove i prijetnje. Postoje pouzdani znaci da Europljani počinju reagirati na ovo nesigurno okruženje. Okreću se sve više prema sebi i svojoj državi. Širom Unije raste uvjerenje da će države članice morati, dugoročno gledano, pooštriti granične kontrole. To je znak trenutačnog osjećaja ranjivosti Europljana. Premda još uvijek nisu poznate sve moguće posljedice ove pandemije, već sada je jasno da je ona promijenila način kako Europljani doživljavaju ulogu EU-a u njihovom životu. U svakoj od devet anketiranih zemalja, najmanje četvrtina ispitanika je izjavila da im se pogoršala pozitivna percepcija EU-a.

Europljani više nisu sigurni na koga se mogu osloniti. Istraživanje koje je ECFR proveo prošle godine, pokazalo je da su Europljani preferirali dovoljno jak EU koji neće biti pod utjecajem nikoga sa strane. Na kraju se pokazalo da on u pravilu bira američku stranu. Sada povjerenja Europljana u Trumpovu Ameriku više nema. Ako dublje analiziramo pojedine podatke iz ove studije, moguće je osmisliti tri modela koja pokazuju kako europski građani gledaju na svijet nakon pandemije. Prvi, »uradi sam«. To su oni koji misle da će nakon ove krize geopolitika biti uglavnom kao ona u 19. stoljeću, kada je svaki narod bio sâm i mislio za sebe. Tako misli oko 29 posto ispitanika. Drugi (15 posto) pak vjeruju u sposobnost svoje države da će stvoriti saveze s drugim zemljama, promišljajući o budućnosti koja će biti bipolarna, gdje će SAD i nadalje biti vođa slobodnog svijeta. Najveća skupina su tzv. »strateški suverenisti«, koji čine 42 posto ispitanika. Prema njihovom mišljenju i očekivanjima, relevantnost (važnost) EU-a u novom vremenu ovisit će prvenstveno o njezinoj sposobnosti da djeluje solidarno/zajedno.

Mora se priznati da ovakav pogled na svijet pomalo zbunjuje tradicionalnu liniju razgraničenja između globalista i nacionalista. S jedne strane, nacionalisti počinju shvaćati da njihove države moraju biti suverene, ali u sklopu europske zajednice ako žele nešto postići. S druge strane, razočarani globalisti shvatili su da se njihov san o multilateralnom (mnogostranom) svijetu globalnog upravljanja ne može ostvariti s Trumpom, Xijem i Putinom na vlasti. Osjećaj ranjivosti izazvan europskim koronavirusom sada se širi po cijelom svijetu. Europljani shvaćaju da žive u nestabilnom i globaliziranom okruženju u kojemu rizici, koji ponekad nastaju izvan europskih granica, ubrzo mogu utjecati na stanje kod kuće. Ukratko, najnoviji ECFR-ovi rezultati pokazuju da se već radikalno promijenio način na koji građani gledaju na svijet i na budućnost EU-a. Većina Europljana sada poziva na veću suradnju na razini Unije, kao reakciju na zabrinutost zbog lošeg položaja Unije u svijetu. No, pritom moramo biti oprezni s ocjenom. To je ipak podrška Unije iz nužnosti, koju treba shvatiti tako da ona istovremeno znači jačanje, a ne slabljenje nacionalnih suverenosti. Nacionalne vlade i institucije EU-a sa sjedištem u Bruxellesu shvaćaju da je kriza COVID-19 otvorila prostor za jače europsko kolektivno djelovanje. No, možda neki političari još uvijek ne razumiju da zahtjevi većine građana koji traže veću suradnju i efikasnost na razini Unije, istovremeno ne misle na jačanje nadnacionalnih birokratskih institucija.