Od 1. siječnja očito svjedočimo početku novog svjetskog poretka, u kojem će SAD »kolonizirati« Južnu Ameriku, Rusija dio Europe, a Kina najveći dio Azije i Afrike, pri čemu bi neku vrstu samostalnosti samo mogao imati Bliski istok i Arapski poluotok zbog činjenice da je ondje smještena država Izrael, ali i Saudijska Arabija kao još uvijek snažno naftno carstvo. Nakon Trumpovog upada u Venezuelu, te prijetnji Kolumbiji i Meksiku, jasno je u kojem smjeru sežu njegove ambicije, a ako krene i na Grenland, što je sada već gotovo izvjesno, mogli bismo svjedočiti raspadu NATO-a, a možda dugoročno i potpunoj destabilizaciji Europske unije.

Neki kažu da svijet izgleda kao 1939. godine, ali možda smo već i u 1941., samo to još ne vidimo kao jasnu sliku. Dosad, Amerika je svoje zone utjecaja širila carinskim i trgovinskim ratovima, no sad je Donald Trump počeo primjenjivati silu, i to je ta differentia specifica koja nas više evidentno ne treba iznenađivati. Uostalom, država koja ima »ministarstvo rata« jasno deklarira ciljeve svoje imperijalističke politike. Onog trenutka kad zbog te politike počnu ginuti civili, ona više neće biti imperijalistička, nego će biti točno ono što je i ruska politika u Ukrajini, a za to postoji jedna druga riječ na F, suprotna od antifašizma. Teško je izgovoriti tu riječ jer je teža od kamena, ali onaj koji napada tuđi suverenitet suprotno volji naroda, dira u tuđe granice, a posebno ako pritom ginu civili – ne može se nazivati nijednim drugim imenom.

S druge strane, Europska unija se doslovno pokušava izboriti za opstanak – preduvjet za to je njeno unutarnje jedinstvo, koje još uvijek postoji, uz izuzetke poput Mađarske, Slovačke i Češke, čiji lideri svjesno plešu po rubu i već sjede na dvije stolice. Odgovor Europe na pretenzije SAD-a i Rusije može imati samo dva scenarija – ili će se još čvršće povezati u »Sjedinjene Europske Države« kao neka vrsta nove, čvršće konfederacije uz zajedničku vojsku i zajedničku obrambenu politiku, uz zajedničko tržište i zajedničku monetarnu politiku koje već ima, i uz vrijednosti vladavine prava, ili bi mogla vrlo brzo nestati kakvu je danas poznajemo. Procesi su jako brzi, pogledajmo samo kako brzo idu najave Trumpa oko zauzimanja Grenlanda, i EU se treba pod hitno konsolidirati za te nove prilike.

Sve se to događa u trenutku dok se još vode pregovori o miru u Ukrajini – uz ovakvu Trumpovu politiku, tko mu više može vjerovati da zaključno neće odigrati u korist Putina?! Logično je stoga da su čelnici EU-a kroz »Koaliciju voljnih« koju čini 35 zemalja, i što može postati zametak nekog novog NATO-a, podržali Parišku deklaraciju u kojoj se detaljno navode snažna sigurnosna jamstva za čvrst i trajan mir u Ukrajini, među ostalim i raspoređivanje multinacionalnih snaga nakon prekida vatre. To podrazumijeva trupe najsnažnijih država Europe, ali ne i Hrvatske vojske, što je potvrdio premijer Andrej Plenković.

Tu već dolazimo na skliski domaći teren koji karakterizira podjela između dvaju brda – proeuropska politika premijera Plenkovića i euroskeptična (možda i proruska) politika predsjednika Zorana Milanovića. U takvim uvjetima u kojima Milanović kao vrhovni zapovjednik Oružanih snaga ne želi i neće potpisati odlazak nijednog hrvatskog vojnika na tlo Ukrajine nikada, pa ni tada kad će europske trupe štititi potencijalni ukrajinski mir, premijeru Plenkoviću ne preostaje drugo nego da potvrdi da HV neće biti dio tih trupa.

Realnost je međutim da Hrvatska zasad ionako nije na popisu onih zemalja koje će prve ulaziti u Ukrajinu, no svađe oko toga ionako su izlišne – sve dok pregovore vodi nepouzdani i hiroviti Trump s jedne strane, i maliciozni Putin s druge strane, upitno je kad će do mira u Ukrajini uopće doći i hoće li bilo čije trupe štititi mir, odnosno hoće li imati što štititi.

Možda sve ovo zvuči malo previše pesimistično, no malo tko koga zanima vanjska politika i globalna kretanja ne bi se složio da je 2026. počela prilično katastrofično. A dok se mi u Hrvatskoj još uvijek bavimo ZDS-om i 1941. godinom, neka nova 1941. već nam kuca na vrata.