Arhiva NL
Sve i da nema ratova na Bliskom istoku i agresije na Ukrajinu, vojska bi nam bila potrebna s obzirom na naše susjedstvo
Nismo bili pošteni prema mladima. Optuživali smo ih da su ovisni o društvenim mrežama i aplikacijama, da ne mogu zamisliti život bez mobitela i selfija, da su nezainteresirani za društveno-politička zbivanja, maltene da su nesposobni za samostalan život. A onda su nam začepili usta i pokazali nam da itekako možemo računati na njih, iako smo sumnjali da ih nosi pogrešan tok jer ne slušaju ploče i ne sviraju rock, kako je o svojoj generaciji svojedobno pjevao Panonski mornar koji je za zakletvu Titu čak spjevao i stih.
Mladi u Hrvatskoj prisegnuli su domovini na ponovo uvedenom vojnom roku, na koji su se odazvali u tolikoj mjeri da su zasjenili i velike »vojničke« generacije njihovih očeva. Broj mladih koji se odlučio na prigovor savjesti ili civilno služenje vojnog roka je toliko nizak da je doveo u pitanje njihovu obuku planiranu za svibanj, iako im je u centrima za takvu vrstu obuke sve osigurano, uključujući i mjesečnu novčanu naknadu i mogućnost odgode studija ili radnog odnosa. No, ogromna većina mladih odlučila je braniti domovinu i njih 99 posto je na odsluženje vojne obuke otišlo jer su to htjeli, a ne zato što su morali. A sad pitanje za nas starije – koliko je nas u vojsku otišlo jer smo morali, a ne zato što smo htjeli? Normalno je kod odgovora na ovakvo pitanje malo i zamucati.
Osim toga, starije generacije vojsku su služile u vrijeme kada nije postojala nikakva ugroza teritorijalnog integriteta države, zbog čega smo i ukinuli vojni rok, dok današnji naraštaji domovini ipak služe u vrijeme geopolitičkih napetosti i realne prijetnje vojnog sukoba. I unatoč tome, mladi se nisu »izvlačili« na prigovore savjesti, anemiju i slično, niti su se učlanjivali u Jehovine svjedoke, kojima religija zabranjuje služenje u oružanim snagama. Upravo je nesigurna politička situacija u svijetu i na lako zapaljivom Balkanu natjerala mlade da ipak rado idu u vojsku, premda se generacija koja će sada služiti vojsku rodila godinama nakon Domovinskog rata, o kojem uče iz udžbenika.
Krvavi raspad bivše federacije trebao je i ostati u udžbenicima, ali se vrhuška iz Beograda pobrinula da sjećanja na ta krvoprolića opet zažive, tako što je hipersonične rakete nazvala »Zagrepčankama«. Nimalo susjedski, a još manje prijateljski. Pa je hrvatska omladina na to odgovorila masovnim odazivom na služenje u pobjedničkoj Hrvatskoj vojsci. Koja možda nema rakete dugog dometa, ali ima one kratkog, koje možemo nazvati »Banjalučankama«, na primjer, s obzirom na činjenicu da je glavni grad srpske genocidne tvorevine u BiH tek 60 kilometara udaljen od Zagreba i u dometu je naših raketa. Beogradska šaka jada, kako je srbijanski establišment svojedobno nazvao predsjednik Milanović, također jako dobro zna da Hrvatska »u kliještima« drži čitavu sjeveroistočnu BiH pod umjetničkim imenom »republika srpska«, kako je zove jedan od najvećih mirovnih aktivista u regiji i bivši vođa vojvođanskih socijaldemokrata Nenad Čanak. A da će Hrvatska vojno intervenirati kod Brčkog u slučaju pokušaja ujedinjenja Banja Luke i Beograda je notorna činjenica. S ili bez Rafalea, s kojima imamo projekciju vojne moći daleko izvan naših granica, pa čak i famoznog »srpskog sveta«.
Sve i da nema ratova na Bliskom istoku i agresije na Ukrajinu, vojska bi nam bila potrebna s obzirom na naše susjedstvo koje još nije integrirano u euroatlantske asocijacije i u kojemu vojno neutralna Srbija svako malo provocira. Ne zaboravimo da je riječ o državi u kojoj od prvih demokratskih parlamentarnih izbora ekstremno desni radikali dobivaju dva milijuna glasova na svim izborima, kojoj je glavni grad ukrašen muralima posvećenima ratnim zločincma i čiji režimi stalno sanjaju revanš i nekakve tektonske geopolitičke pomake ne bi li iskoristili situaciju i opet pokušali stvoriti veliku Srbiju. Ugledna srbijanska povjesničarka Dubravka Stojanović je analizirajući srpske udženike iz povijesti za 8. razred osnovne škole i 4. razred gimnazije zaključila da su takvi udžbenici »obuka za rat« jer se vode idejom Dobrice Ćosića da su »Srbi dobitnici u ratu, a gubitnici u miru«. S ovolikim odazivom mladih Hrvata u vojsku, Srbija bi mogla biti gubitnik i u ratu. Opet.