Blagdan je. Putuje se, gdjegod samo da se putuje. Ovaj se blagdan pozicionirao tako da nije puno dana u igri. Ništa se spojiti nije dalo, ali se putuje kao da je cijeli tjedan što je pred nama i slobodan i neradan. A kad je tako, onda je skoro pa pravilo da su na cestama gužve i čekanja u koloni. Samo, nisu li te gužve i čekanja rezervirane za putovanje na more!? Bome i nisu. Ima toga i kad se na istok zemlje putuje, u Osijek recimo, a tome se čovjek neupućen i ne nada baš.

Blagdan je pao u proljeće. Dan je lijep. Dani su ljepši u proljeće. To hoće reći da cestari izlaze na ceste pa ih popravljaju, krpaju, kidaju asfalte da bi stavili novi. Onog tko planira radove ne zanima stanje na kalendaru. Kad je suho, onda drljaj. Ima smisla, ali nema smisla da se zapaše ogradom i radovima čak 18 kilometara ceste. Ni dva, ni tri, ni pet, već 18! Nema smisla ni da na mobitele vozača, recimo onih koji su članovi Hrvatskog autokluba, ne dođe i prije puta poruka koja ih upozorava da su na dionici toj i toj radovi. Nema smisla ni da su radovi pozicionirani taman tako da kad upadneš na autocestu nemaš kud s nje pobjeći pa nekako naokolo voziti do cilja.

Kolona je golema, više se u njoj stoji nego vozi. Vruće je, a ni vode, ni jestiva. Zove se HAK. Javlja se operater. Čovjek se zahvaljuje jer ima i onih koji ga ne psuju na pasja kola. Ali kad kaže da se usporeno vozi još 20 kilometara, podmlatku suze same krenu niz oči. A onda, usred kolone koja više stoji nego li se kreće, vozač auta što usporedo mili, daje mot da bi rado nešto kazao.

– Treba li vam vode? – veli.

– Treba. Ali, kako znate da nam treba vode!? – velimo u čudu.

Smješka se, ne daje odgovor na pitanje, samo daje dvije boce vode koja u čas postaje puno više od puke okrijepe. Nepoznat netko u automobilu njemačkih registarskih tablica nepoznatom nekom u automobilu zagrebačkih registarskih tablica dao je vodu. A nije morao. Mogao je jednostavno ne primijetiti, baš kao što je mogao primijetiti da netko vode treba i samo okrenuti glavu na stranu jer nisu to njegova posla.

– Ima dobrih ljudi – veli podmladak kojem je osmijeh zamijenio suze.

I još veli kako joj je nekako lijepo vidjeti da smo u nevolji svi u nekom zajedništvu. Poslije 18 kilometara neviđene gužve uvjetovane što loše planiranim radovima, što lakšim prometnim nesrećama, otvorilo se sve. Vikend, onaj blagdanski, bio je dobar. Obična boca vode vratila je vjeru u ljude. A samo koji dan kasnije dogodit će se nezamisliva tragedija zbog koje umalo da od te vjere i opet ne ostane ništa.

Vijest je zvučala posve nevjerojatno, strano. Nama se to, naime, ne događa. Događa se samo daleko, u nekoj Americi, ili u nekoj Rusiji, da naoružana mladost ulazi u škole i trgovine i ubija sve redom. Ovdje se to ne događa. Ovdje se to nije događalo, sve do jučer. A onda je dijete od 13 godina, naoružano očevim pištoljem, slijedeći svoj pomno izrađen plan, upalo u osnovnu školu Vladislava Ribnikara na beogradskom Vračaru i ubilo devetero ljudi, osmero đaka, svojih kolega i domara. Od toga se samo zanijemiti može dok se ledi krv u žilama. I plakati. Zbog djece, zbog roditelja, zbog nas samih.

Vijesti lete brzo i ima ih svakojakih. Teško je prepoznati koliko je u njima istine. Svatko uzima što mu treba, svatko daje svoje viđenje, svatko nudi svoje objašnjenje zašto se dogodilo nezamislivo. Koje to dijete otac vodi s toliko malo godina u streljanu da vježba pucanje iz pravog pištolja? Tko to uopće drži u kući oružje i zašto nam oružje treba? Je li povod maloljetničko zlostavljanje, makar nikakvog opravdanja nema za zločin? Jesu li kriva prevelika očekivanja roditelja od djece, potreba da se ima sve petice, da se bude briljantan u svemu ako se želi ne samo uspjeti u ovom društvu već preživjeti? Je li zakazala škola, društvo, roditelji? Kako to da nitko nije vidio da se nevolja valja? Gdje su svi skupa bili, odnosno gdje svi skupa jesmo dok nam se djeca bore sa sobom i s nama, sa svijetom koji za njih nema ni vremena ni milosti!? Mali milijun pitanja prolazi kroz glavu, ali niti je odgovora niti je glasa da ih se jasno izgovori.

Stručnjaci upozoravaju na štošta. Ako ih se želi čuti, čut ćemo i ono što nam je teško priznati. Recimo, da više nitko nikog ne sluša. Da nitko ni s kim ne priča. Da nema empatije ni simpatije. Da se od čovjeka u nevolji glava okreće. Da se ne pita više »kako si«. Reći će oni i da je pritisak velik na svima, jer život melje, jer se traži uspjeh, jer smo rastrzani. Reći će da tuga nije »in«, nije dozvoljena, da se mora biti vazda nasmijan, dobre volje, do krajnosti samouvjeren pa makar bilo i bez pokrića. Spomenut će istinske uzore kojih više nema i one koji su lažni i kojih naravno ima, a onda i svijet interneta i medija koji zna biti nasilan posve. Kazat će se kako se dijete formira od rođenja i kako upija sve, možda i ponajviše kad mislimo da ne gleda i ne čuje. Roditelji su mu primjer, društvo mu je primjer, a društvo je licemjerno posve dok se jedno propagira, a drugo radi. Nečasti je puno i previše da ne bi bila vidljiva i da se ne čini jedina poželjna. Agresija i sila se nameću kao rješenje. Uspjeh je ultimativna kategorija što god to danas uspjeh bio. No, kad se sve pretumba, zbroji, oduzme ostaju roditelji i djeca. Koliko se čujemo? Koliko se poznajemo? Što smo im vlastitim primjerom, svakodnevnim ponašanjem dali u amanet? Jesmo li ih uopće mogli naučiti da budu dobri ljudi ako mi to odavno više nismo!? Ili jesmo, ali pazimo da nitko ne vidi jer je dobrota u današnje vrijeme samo pokazatelj slabosti. Iskustvo našeg djetinjstva tu slabo pomaže. Savjeti naših roditelja jedva da išta vrijede. Ali moralo bi barem vremena biti da se priča, da se druži, da se pokuša čuti i razumjeti, da se ukaže na dobro tako što će se činiti dobro. Ne zvuči teško, ali se, možda baš zato, tako lako zaboravlja i zanemaruje.

Ono što se dogodilo u školi Vladislava Ribnikara strašno je, tim strašnije jer nam je došlo toliko blizu. Da se to smije, trebalo bi cijelu novinsku stranicu jednostavno objaviti potpuno crnu. Ali, ne smije se. Treba ići dalje i treba graditi društvo da je funkcionalnije, empatično, pravedno, da je brižno, složeno taman tako da su šanse iste za sve i da prostora ima za sve i da sluha ima za sve. Jer, društvo se raslojilo i raslojava, ušančilo u neprijateljske tabore taman toliko duboko i čvrsto da nas čak i sve razvijenija tehnologija samo sve više dijeli makar se zapravo nudi da nam pomogne i da nas učini boljima. Treba ga liječiti, a to traži truda. No, ako se to ne učini, ostat će snažan dojam da smo krivo odigrali baš sve, baš sve.

Blagdan je. Putuje se. I gužve su posvuda, jer se asfalt mijenja čim zatopli. Nakon 18 kilometara puzanja u koloni raščistilo se konačno sve. Stari autić jurca cestom uz koju se žuti uljana repica u cvatu. Podmladak se čudi očevom neznanju recentnih glazbenih uradaka, pa pušta neki regionalni uradak koji slavi ljetne ljubavi i rivijeru. Sve ono uistinu dragocjeno stalo je u to smijuljenje i pjevanje trivijalnih stihova. A onda se priča prebacila na novo neko čudo umjetne inteligencije, na mogućnost da imaš svog prijatelja/cu koji s tobom izmjenjuje poruke preko mobitela poput živa čeljadeta. Taj zna odgovore na sve, a kad ih i ne zna, smuljat će, onako »ljudski«, već nešto.

– A što bi bilo da ga opsuješ, recimo – pita staratelj čisto teoretski.

– Može te blokirati. Ali, ne mogu ja to. Ja sam i za to prepristojna – veli podmladak.

Prepristojna!? Prvi tren pomisliš kako gore ne može, kako će je tako prepristojnu zgaziti svi, oni prodorniji, nasilniji, jači, bezobzirniji. A onda shvatiš da zapravo bolje ne može, da tako treba i da je vjerojatno to naslutio i onaj vozač u automobilu njemačkih registarskih oznaka kad joj je ničim izazvan ponudio bocu vode. Dobra ima, samo ga moramo »natjerati« da se pokaže. U protivnom svojoj djeci nećemo ostaviti baš ništa.