Artur je Ukrajinac. Na more je došao vozeći se u ogromnom džipu sa suprugom i dvije kćeri. Automobil je velik jer je Artur velik, skoro pa div neki i to od one dobroćudne vrste. Artur živi u Kijevu, gradu što broji stanovnika malo manje nego čitava Hrvatska. Anesteziolog je i naokolo voli hodati sa šarenom kapicom. Do Jadranskog mora putovao je jedno 16 sati. Kaže, bilo je sve u redu do zadnjeg komadića (auto)puta, a tu se malo zagužvalo, makar njemu to i nije bila smetnja. Što će mu, kaže, smetati, kad su u istoj toj koloni bili automobili svakojakih registracija. Njemačka, Italija, Poljska, Češka, Nizozemska… nabraja Artur.

– I svi hoće k vama na more. A vi ne morate nigdje. Blago vama – veli Artur.

E, zašto!? Zato, moj Arture. Trebala bi dva tri dana i više od jedne boce ukrajinske medice s ljutim feforonom da se makar pokuša objasniti zašto. Svašta je još pitao Artur, čudio, divio. Dok su, primjerice, njegove djevuške pitale ima li Zagreb dućan svjetski znane kozmetike, ili je tužna istina da ga više nema, njega je zanimala udica, hobotnice, smokva koja nije htjela sazrijeti za njegova dolaska, čak i poraz ukrajinskog nogometnog kluba od splitskog. No, posebno su mu oči živnule na podatak da splitska bolnica, navodno, pati od manjka anesteziologa. Ideja da radi na obali našeg mora Arturu se posve svidjela. To pak znači da iz perspektive domoroca Artur nije imao nikakve šanse – čovjek je jednostavno čudak!

Beskrajni dan

Šalu na stranu, lijepo je što je taj uljuđeni dvojac tesan na Zrinjevcu i Briselu sjeo pred kamere. Samo, vrijedi li to išta!? Vrijedi li to išta u zemlju u kojoj je provesti 13 metara vodovoda problem, u kojoj fali anesteziologa, u kojoj se se iz fotelje najčešće odlazi samo silom, zemlji u kojoj na Dan zahvalnosti, tamo gdje su ljetovali naš junaci, barjaci hrvatski vijore uglavnom na kućama koje turističke namete ne plaćaju. Ima li se što za reći dok se k’o pura dreku čudimo kad Božidar Kalamet konačno ispadne iz igre, a ne čudimo se uopće prvima na listama izbornih jedinica, sve starim znancima koji kao da su izišli iz one narodne gdje Kurta sjaše da bi Murta uzjahao. Zdravko Ronko, Miroslav Tuđman, Sunačana Glavak pače… Beskrajni dan je ništa naspram ovog što rujan nosi.

Pravila za Miss

Valjda i zbog toga neke su tiskovine požurile i prije kamapnje ponuditi narodu mrvu statistike. Tko je bio najmlađi premijer i ministar, tko najstariji, tko je pravnik a tko liječnik. Nema doduše težine, visine i obujma struka, ali ima zaključak – premijer ima 52,8 godina, pravnik je iz Zagreba ili Slavonije, a u Vladi mu mahom sjede ekonomisti iz Dalmacije s prosječnih 46,9 godina starosti, pa još oženjeni i s dvoje djece. Ne treba griješiti dušu posve pa zazivati da se izbori odvijaju po pravilima izbora za Miss, ali ako je statistika već takva i ako smo kroz sve ove godine pokazali tendenciju biranja pravnika iz Zagreba ili Slavonije, ne bi li mogli skratiti priču, suziti izbor, pa sve one koji u gabarite foto robota ne ulaze u startu eliminirati iz igre. Možda, bi, tko zna i ako ništa drugo, bilo zabavnije. Makar, nije da nismo probali već koješta, evo recimo s bivšim premijerom koji je trebao biti velik k’o Božo Maljković, a ispao je iz igre za osam mjeseci.

Uglavnom, što god da su tog famoznog petka govorili Milanović i Plenković, već svi su izgledi da mala zemlja ze velike eksperimente ide tom linijom eksperimentiranja dalje, razapeta između prirodne ljepote i dražvničke nemoći da se konačano uljudi. Ma, ako je Slovencu sve to i jasno i ako je pomiren sa svim te svjestan da će se na ovim prostorima nešto promijeniti tek kad stasa još jedno tri četri generacije mladosti, Ukrajinac je zapeo na saznanju da drugom najvećem gradu u Hrvata fali anesteziologa. I ako mu je na početku ljeta i bila nevjerojatna mogućnost da ga uposle u KBC Split, na rastanku je ipak spomenu mogućnost da se preseli, ako mu jezik neće biti problem i ako će biti smokava. Artur, doboroćudni div koji ne dvoji kako je i 20 sati vožnje ništa za bućnut se u Jadransko more. Možda za prvog čovjeka Vlade i nije – tu ga malo ubija statistika i činjenica da anesteziologa nismo imali za premijera – ali ministar bi, svege mu, mogao ladno biti. Jer, njemu je bar stalo.