Jedno sat vremena prije početka prosvjeda na Trgu bana Jelačića, sve je izgledalo savršeno. Puni štekati ispred Kina Europa, lica što jedna drugog sa smiješkom pozdravljaju sve da se i ne poznaju, ljudi kojima je drago što su se sreli baš tu, baš taj dan, djeca koja ne grintaju jer su ih roditelji ‘priveli’ na skup ‘velikih’ makar im teško bio za shvatiti što se to zapravo događa. Vremenski uvjeti idealni za igru, reklo bi se. Ćuti se u zraku spektakl, ćuti se atmosfera kakvu recimo na svom stadionu ima Borussia Dortmund, a opet ima i nešto strepnje da sve ne podbaci, da sudac ne bude loš, ili da igrači ne odigraju maksimalno.

Nije, naime, ova ekipa nikada igrala u ovom sastavu i tko zna kako će im se linije povezati, tim više što bi svi mogli jurnuti u napad, a to rijetko kada ispadne savršeno. Ali, ima šale, ima pošalice, ima kvalitetne rasprave između vječnih optimista i vječnih pesimista, onih koji misle da se tu piše povijest, i onih koji drže da je sve malo nategnuto, da je jasnije trebalo sve poslati do đavola i zapjevati koju borbenu umjesto dječje. I u pravu su i jedni i drugi, onoliko koliko su i u krivu. U pravu su i u krivu taman toliko da zajedno gaze put Trga da čudo vide, da čudo naprave. A tamo tramvaja nikad više, pa se misliš je li to netko nekoga zajebava!? Je li to gradonačelnik Zagreba, onaj što je dvije ulice dalje, tko zna zašto, volontirao na blagajni DM-a, naredio plavoj floti da se svi nacrtaju točno u šest tamo gdje će biti najveće gužve. Taman da oni iz tramvaja psuju sve po spisku onima van tramvaja. Nema veze. Lako za tramvaje, ali hoće li naroda dovoljno biti!?

Je li moglo biti kasnije, je li trebalo biti ranije, hoće li se stići i prosvjedovati i razvesti djecu na razne aktivnosti? A onda, čudo! Rijeke ljudstva, mladog, starog, vedrog, pristojnog, ljudi s kojima bi razgovarao o svemu, planirao svašta, kovao svjetsku geopolitiku, gradio planove za bolje sutra. Čini ti se, sve si ih već negdje vidio, ako ništa bit će da ste zajedno čekali djecu pred istom nekom školom da im lakša bude torba s knjigama i da se stigne zajedno doma zdvajat nad poviješću i matematikom, pa da se skupe te vražje ocjene da bi se moglo upisati u srednju i onda dalje na neki fakultet, pa dalje – negdje.

Zapeli na granici

Trg se puni. Sve je kako treba. Nema mrkih lica ni kad se traži ostavka. Nema krivih poruka ni kad se s namjerno loše sklepanim transparentom upozorava »kakva vlada takav transparent«. Ima ljudstva koje je konačno povuklo granicu. I nije to granica između nas i njih, to je granica između srednjeg vijeka i budućnosti. To je svijest da ima rad i nerad. To je generacija, ako nisu i dvije, koja ionako više i nema kud, jer je zapela u ovom međuzemlju, između socijalizma i kapitalizma, trliša i aktovke, skrbi i prezira, srednje klase i 200 odabranih obitelji, sna i Drimije. Došla je pokazati da je ima i da su tu, ako ništa ono da bi spasili potomstvo. Da bi učinili što se učiniti dade da njima bude bolje. A treba im i treba nam stabilnost, trebaju im institucije koje funkcioniraju, Vlada koja nije u rasulu, Sabor koji nije prazan, normalna neka država i obrazovanje koje će klinca učiti životu, a ne ih tjerati da budu, recimo, političari, barem ne ovakve vrste. Ako ćemo pravo, treba nam i gdjekoji Jokić, ili Milun, netko da mu možeš vjerovati dok govori, a ne da svaku njegovu primaš s figom u džepu. Jer, ljudstva poštenih namjera da išta bitno u nas kroje, nije bilo valjda od stoljeća sedmoga.

Hrvatska može bolje, može biti zemlja taman takva da za onaj genijalan transparent nema potrebe. Osijek na trgovima, Rijeka koja pjeva, Zagreb na nogama, Split pod šarenim kišobranima, Pula i »Bella, ciao«. Ima ih što u bolje istinski vjeruju. Zašto je onda u prsima bilo i nekog čemera. Jest, prosvjedovalo se, ali se ne čini da će se mijenjati išta. Dan poslije i nije se promijenilo ništa. Studentice traže svoju stipendiju tako što dižu šator pred ministarstvom, premijer bježi sa sjednice vlade, potpredsjednika više nema nego što ih ima Sabor glavinja, ustavna kriza je izbjegnuta zadnji čas tko zna kakvom trgovinom, a svjetski financijeri ne vjeruju nestabilnoj državi. Ni to nije sve, već evo i objave Mostova PR-ovca kako mu HDZ krade ugovore, a s druge strane evo mu kolega PR-ovaca koji u ugovorima vide svega neetičnoga. Imaš dojam ne živiš život, već živiš triler, špijunski film i to loš, a da te nikad nitko nije pitao želiš li to. Pače, ako se usudiš dignuti glavu lupit će popisima knjiga što bi ih spaljivali, virit će ti u postelju, vraćati nas u pradoba. Imati vlast koja je u stanju i na 40.000 ljudi odmahnuti rukom, zabavljena svojim preživljavanjem, razlog je i za žešću rezignaciju.

Hrvatska može bolje

Netko reče, dan poslije Hrvatska se probudila mamurna. Dan poslije statističari su se klali oko toga koliko ljudi stane na kvadratni metar trga, ne bili izvagali je li uspjelo, ili je nedostajalo još pet ljudi da prosvjed uspije. Samo, nije tu bitan broj, bitno je čudo neviđeno od mali milijun onih što su dobre volje makar im je prekipjelo. Taman da u svijet ode slika koje se ne treba sramiti, već baš naprotiv. Slika tisuća uljuđenih ljudi koji su bili domoljubima većim od svih profesionalnih domoljuba. Hrvatska se doduše mogla i morala sjetiti i davno prije da može bolje, ali dobro je i ovako. Ili kako to reče za Tportal autor onog transparenta, mlad i valjan pisac Borna Vujčić: »Transparent je, nadam se da je jasno, mogao biti puno ljepši. Isto kao što ne sumnjam da su sadašnji potpredsjednici Vlade mogli, da su htjeli, imenovati kompetentnije ministre. Međutim, svjedočili smo tome kako ključne resore preuzimaju ljudi koji se imaju malo čime pohvaliti osim tobožnjim domoljubljem. Graditi vlast na tom temelju je isto što i nakalemiti ljepljivom trakom komade kutije s tržnice na otrgnut komad rolete i nadati se da će to stajati. Moj se transparent do kraja prosvjeda počeo raspadati. Mislim da je neupitno to da je raspadanje ove Vlade pitanje vremena pa u svjetlu toga mogu reći da je prosvjed bio uspješan. Vlast će se promijeniti legalnim putem, a ne revolucijom – ali bio je jedinstven osjećaj vidjeti toliko jedinstvo, toliku složnost u vezi jedne bolno očite stvari – bilo je dosta.«

I to je to. A hoće li nam biti bolje!? Kakvi smo, i neće skoro.

Dan poslije onim studenticama što traže svoje s ceste neljudi dobacuju da su četnici. Premijer za to vrijeme kida laticu po laticu tratinčice ne bi li riješio dilemu; idem, ne idem, idem, ne idem… Četrdeset tisuća ljudi bilo je u srijedu tamo gdje je treblo biti, tamo gdje će ih, nema sumnje, natjerati opet.