Valjda u strahu da će kad tad biti poznati taman toliko da ih zaskoči netko s pitanjima o najdražoj boji i omiljenom jelu, ljudi se trude zapamtiti svašta pa tako i odgovor na upit gdje su bili kad je umro Tito, ili pak gdje ih je i u kakvom stanju zatekla informacija da je preminuo prvi hrvatski predsjednik. Vježbaju oni odgovore, jer dok one o boji i jelu manje više postojano odolijevaju trendovima, ovo s »velikanima« se ipak kroz godine mijenja tako da je najpametnije ne biti tu do kraja iskren.

Bolje da se ne zna da ste zasuzili, nego da se zna, bolje smisliti nešto neutralno da se zapravo ni naslutiti ne može što ste osjećali.

No, pita li vas za godinu dvije, ili još bolje za nekih deset, dvadeset godina gdje ste bili u trenu kada je umrla kurikuralna reforma, neće tada biti razloga za romantizirane verzije. Sočna psovka bit će sasvim legitimna, jer na dan kada je umrla reforma školstva preminuo je i dobar komad nade da će, ne nama nego našem potomstvu, tako skoro biti bolje. Pa će se pamtiti i gdje smo bili i što smo radili dok je jedan mlad, obrazovan, požrtvovan, iskren, dobronamjeran čovjek govorio kako Hrvatska može bolje. Na dan kada je Boris Jokić, voditelj stručne skupine za provođenje reforme obrazovanja zatražio da ga se i da ih se razriješi, samo je to njegovo uvjerenje da Hrvatska može bolje zvučalo neuvjerljivo. Jer, ako nam ljudi poput Jokića ne valjaju, ako nam je sumnjivo čak i njegovo ime i ako nam je normalno udijeliti stručnoj skupini političke tutore da im diktiraju što će i kako će raditi, onda današnjoj mlađariji možemo pomoći jedino tako da ih otpratimo na prometalo što ih vodi u bijeli svijet.

I za godinu, dvije, i za desetak, ili dvadesetak godina, bila Hrvatska misir ili tek zemljica na Balkanu skrojena po mjeri kojekakvih pickzibnera, valjat će se prisjetiti tog obraćanja Borisa Jokića, njegova govora u kojem se skrilo skoro pa sve zbog čega ova zemljica stoji na mjestu, ako se već ne vraća u srednjovjekovlje.

Zemlja znanja?

Jasno da je reforma zaustavljena od strane politike i metuzalemskih sveznalaca kad su joj ciljevi; znanje nasuprot neznanju, odgovornost nasuprot neispunjenim obećanjima! Da je samo površne analize ove, a bome i one vlade, i slijepcu bi bilo jasno da mi na to nismo navikli. Da nam je prevelik šok. Da ne znamo što to uopće znači kad se kaže znanje nasuprot neznanju, ili pak odgovornost nasuprot neispunjenim obećanjima. Da je samo spomena na puste obećane reforme, bilo bi jasno da tu odgovornosti nema. Na odgovornosti se u nas mandati ne dobivaju i taman nam fali neki Jokić i njegova reforma da zatruju mladež tom groznom navadom da obećano i naprave.

Nije to, međutim sve! Ciljevi reforme su, kako reče na odlasku Jokić, i solidarnost te integritet nasuprot općem licemjerju u ovom društvu. Taman da ga se i zato ruši, jer mu odakle legitimitet da uči mladost da misli svojom glavom, da je kreativna, hrabra, voljna do kraja izgurati svoje ideje, poduzetna i sklona razumnu riziku, a onda možda i uvjerena kako ulazak u Sabor s par tisuća glasova i ne vrijedi baš puno. Kako je taj Jokić uopće mislio preživjeti bazirajući rad stručnih skupina na radu u zemlji nerada, na posvećenosti promjenama u zemlji gdje se promjene zazivaju makar se u isto doba moli boga da se nikako ne dogode, na neovisnosti od politike u zemlji gdje se bez blagoslova politike ne može ništa. Zemlja znanja, zemlja struke, zemlja u kojoj je struka ispred politike, ljudi ispred dokumenta, zemlja u kojoj se i lijevi i desni i oni u centru hvataju za isti štap kada se govori o tako važnoj stvari kao što je obrazovanje. Takvu zemlju vidi Jokić. Čudo je da ga nisu rušili i prije svi ti mudraci naknadne pameti koji su osjetili potrebu da se naknadno priključe i stave šapu i na reformu, ako ništa ono da iskontroliraju ima li u kurikulumu ne daj bože pedera i lezbi na štetu recimo vjeronauka, ima li dovoljno domaće povijesti, ali bez zvijezde petokrake, ima li dovoljno domoljublja, a ne otvorenosti prema svemu i svima. Znati pomiriti to da si iz Hrvatske, ali da si i dio Europe i svijeta, to samo Jokiću može pasti na pamet, nikako ne recimo Ladislavu Ilčiću. Pa ćemo, dakako, otjerati Jokića.

Hrvatska može bolje, kazao je umjesto pozdrava, posve u to uvjeren, Jokić. Kako, svega mu, kad ne mogu oni koji je vode podnijeti ni shvatiti činjenicu da se svijet mijenja, da ništa nije za vazda, da se reforma i radila ne bi li makar mladost naučila da nam se valja mijenjati u hodu ne bi li uhvatili koraka. U Finskoj klinci u školi uče da će za života promijeniti najmanje tri posla, reče jednom Toni Milun, još jedan mlad prosvjetar koji i dalje vjeruje da Hrvatska može bolje. Samo, daleko je Finska. U nas se klinci uče da iznad struke ima Sabora, a iznad njega Bog. Uče da iznad svega ima nadnaravna komisija koja će procijeniti što valja a što ne.

Čudak kakvog nema

Komisija u kojoj sjede moralno podobni, oni koji znaju slušati znakove vremena u ime vlastita opstanka, okrenuti stražnjicu tamo gdje treba, pa cenzorski otfikariti sve što nije uhu od vlasti milo. Da klinci znaju koji im položaj čuva kičmu, a koji ih goni put gore. Sve je u tog Jokića zapravo bilo krivo, sva to slijepo vjerovanje da ima ciljeva koji su iznad politike i politikanstva. Sav taj entuzijazam, to trošenje vlastitih sredstva, transparentnost, predanost, znanje, sve je to u Jokića bilo krivo. A mogao se učlaniti u neku stranku, učiniti sve što se od njega traži i danas sutra čekati neko zgodno uhljebljenje, možda, zašto ne, i ono ministarsko. Ali ne! Umjesto svega toga čovjek je dao sve od sebe, a onda se u maniri velikog govornika oprostio, makar na čas, i dalje vjerujući kako ova zemlja može i hoće bolje. Svega mi, takvog čudaka odavno na ovom prostorima nije bilo!

Elem, gdje ste bili i što vam je prolazilo kroz glavu na dan kada je umrla kurikuralna reforma, tog 25. svibnja 2016. godine, na ex Dan mladosti da simbolika bude posvemašnja!? Jeste li poput prvog potpredsjednika Vlade bili zauzeti »obiteljskim poslovima«, ili ste poput Mostovih junaka dogovarali rušenje spomenutog kolege, ili ste poput predsjednice šetali po pogonima sa šljemom na glavi. Lako je tako kad Hrastovi izdanci govore u vaše ime, frustrirani i teoretskom mogućnošću da se promjene mogu dogoditi odozdo. Ako i zaboravite gdje ste bili vi, nemojte zaboraviti gdje su bili oni, jer povijest uči da bi se za koju godinu mogli hvaliti kako ime ništa teže u životu nije palo nego dan kad su ubili reformu školstva.