Oni koji proizvode ovaj pakao, završit će u paklu – Tomislav Karamarko novinarima.

– Batina ima dva kraja – Božo Petrov novinarima.

– Božo Petrov & Co. prigovaraju mi i zamjeraju antifašizam! (…)  Žalit ću se Ustavnom sudu i Sudu za ljudska prava u Strasbourgu!, skiči bivši predsjednik Mesić, ostarjela i ishlapjela karikatura političara, starac unakažen bolesnom potrebom za vlašću i zaslijepljen prividom o vlastitoj važnosti u tolikoj mjeri da čak, kako čujem, fantazira o još jednoj kandidaturi za predsjednika Hrvatske…. – Robert Pauletić Facebooku.

Sve se ovo izgovorilo u samo jednom običnom danu društveno nam političke zbilje. Onako telegrafski, očito da nam je put do pakla popločan batinama, pri čemu će posebice gadno proći »ultraljevičari« i to oni na koje će prstom uprijeti domoljubi od formata. Slučajno ili ne, niti tjedan dana prije ovog kolopleta spomena što biblijskih što uličnih motiva, na programu javnog nam servisa ukazao se general Ljubo Ćesić Rojs.

Priveli su ga na humanitarnu akciji upriličenu povodom okruglih rođendana HRT-a. Prvo što upada u oči jest istina da se skoro pa ništa nije promijenilo u odnosu na ono doba kad je i on bio zastupnik Hrvatskog sabora. Još mu preko puta, s mikrofonom u ruci, stavili Petra Vlahova, taman da shvatiš kako se ljudi k’o Vlahov makar na van svako malo mijenjanju, dok generali ostaju vazda isti. I izgledaju, a bome i govore isto.

Dosta ti je da čuješ onu o zajedništvu domovinske i iseljene Hrvatske i stroj za putovanje kroz vrijeme te vraća godinama unatrag. Vraća te i opet u novinarsku sobu saborsku, u hodnike saborske u kojima hodaju svakojaki likovi i svakojaki novinari, i pritom su u posve pristojnom suživotu što god jedni o drugima mislili, odnosno pisali.

I jednima i drugima je nekako jasno, makar kome i bilo teško prihvatiti, da jedni bez drugih ne mogu, da svako pitanje ima smisla i traži odgovora, da javnost ima pravo znati a na političaru je, ako ima mota, elegantno izbjeći temu do neke druge prigode.

Sve je gore

Spomenuti general je pritom znao ići i korak dalje, pa se, recimo, ljutom neprijatelju pohvaliti CD-om na kojem je pjesma »Crna mi je u divojke kosa« važan i zbog one njegove dionice, one rečenice dvije što ih kano pjeva.

Stipe Mesić je i tad pričao viceve, Ivo Sanader se nije činio kao onaj za čijeg mandata će sve otići nizbrdo, a kad bi se pojavili mudraci i madraci nije bilo baš nikakve bujice koja bi se usudila prostakluk veličati.

Daleko od toga da je bilo idealno, daleko od toga da je Hrvatska bila posve normalna zemlja, ali se nekako činilo da će svemu usprkos jednom biti. Koju godinu kasnije, koji saziv sabora kasnije, koju novinarsku generaciju kasnije, sve je samo gore.   

Teško da ćete tu vijest vidjeti na kojoj od televizija, ili je uz skladan opis razdragane atmosfere čitati u tisku. Protokol glavu čuva, šubara je samo krasi. No, ima kanala komunikacijskih. A kanal kaže kako je, nema koji dan, Splitu u pohode došao ministar kulture Zlatko Hasanbegović.

Još uvijek gradonačelnik Splita, Ivo Baldasar, lijepo ga je primio. Kako i ne bi, kad mu je ovih dana baš svaki novi prijatelj iznimno važan, najvažniji. Ministar je pak pokazao da je u malo vremena brzo shvatio kako to funkcionira; dođeš, nahvališ kulturnu priredbu i pohvališ joj taj nacionalni naboj i značaj, obiđeš gdjekoji muzej, odapneš strijelu na kliškoj tvrđavi, daš koju kunu više za sva ta čuda i automatski si heroj.

Još da nije tog vražjeg obraćanja javnosti, odnosno novinarima, svatko bi ministrom želio biti. Samo, u tom novinarskom žitu vazda kukolja. I dok drugi s ushitom slušaju kako ministar s ushitom priča o kulturnom ljetu koje je pred nama, i opet se nađe jedan koji bi da nešto pita.

– Koja vam je predstava, izvedba, od lani ostala u pamćenju!? – čulo se iz »publike«.

Prije nego je ministar – inače dovoljno mudar da na svako pitanje da makar kakav odgovor, može i skandalozan – zaustio priznati da ne zna nijedan komad, skočila je svita oko njega i napala onog koji pita, novinara, pa još sa stalnom adresom u Zagrebu, tog mučkog provokatora koji je došao na tuđi teren provocirati ni manje ni više do ministra. Ne provokator, nego neprijatelj, društva i države.

Pa nije ministar kazališni kritičar, rekoše mu. I tko može biti toliki neljud da ne cijeni činjenicu da je konačno jedan ministar kulture navratio u posjet. Ono što bi trebalo biti ultimativno u opisu radnog mjesta novinarskog, ispalo je problem. Postavljati pitanja nije ni dobro ni poželjno. Pokloniti se ministru je dobro i poželjno. Ne talasati je dobro i poželjno. Ne propitkivati isto. Pustiti da prođe.

Parazit onaj koji pita

Tu više niti fina zajebancija ne igra, tu si odmah neprijatelj ako pitaš, jamačno onaj »profesionalni  ultraljevičar« što ih spominje i za koje zamjenik ministra turizma na svom facebook profilu kaže, da su zapravo profesionalni paraziti i neradnici koji godinama sisaju novac iz državnih sredstava.

Parazit je onaj tko pita, parazit nije onaj koji žuri ministru biti mio tako da drugom skače u prsa jer remeti protokolarnu idilu. A kada je tako, onda nekako bude jasno da smo se u velikoj mjeri sami doveli dovde dokle smo se doveli, klanjajući se svakoj novoj vlasti više, ma koliko ona vrijedila manje.

I to bez da nas itko pita i bez da išta pitamo. Imati iluziju da si tu negdje uz skute koji će te majčinski od svega zaštititi, vazda je na ovim prostorima bio ideal. Samo, iluzija je to i najbrži neki put ako ne u propast ono u cementiranje ovoga stanja gdje je javnost prezrena na svijetu od onih što ih je baš ta javnost učinila vidljivima makar iza sebe imali malo, ili ništa vrijedno spomena.

– Oni koji proizvode ovaj pakao, završit će u paklu – Tomislav Karamarko novinarima.

– Batina ima dva kraja – Božo Petrov novinarima.

– Božo Petrov & Co. prigovaraju mi i zamjeraju antifašizam! (…) Žalit ću se Ustavnom sudu i Sudu za ljudska prava u Strasbourgu!, skiči bivši predsjednik Mesić, ostarjela i ishlapjela karikatura političara, starac unakažen bolesnom potrebom za vlašću i zaslijepljen prividom o vlastitoj važnosti u tolikoj mjeri da čak, kako čujem, fantazira o još jednoj kandidaturi za predsjednika Hrvatske…. – Robert Pauletić Facebooku.

– To je divan brak, štite jedno drugo. Ja volim kad se ljudi slažu, osnova je to za skladan brak, i to je za državu dobro. – Stjepan Mesić novinarima govoreći o Tomislavu Karamarku i supruzi mu.

Ima pakla, ima batine, ali ima i vica, a bome i pokojeg pitanja svemu usprkos. Vraćamo se tamo gdje smo davno bili, u doba i prije Rojsa. Nije nam prvi put.