U zemlji koja svakim danom više nalikuje na kakav skeča iz najboljih epizoda Monty Python, zemlju u kojoj je stvarnost odavno zgazila svu moguću maštu svekolikih satiričara, memorija se sve brže troši jer je jednostavno previše svega. No, ako sjećanje ne vara, bilo je to doba od Ivice Račana, vlade nominalno lijeve, kad se vodila žestoka bitka za spas Trećeg programa Hrvatskog radija. Htjelo ga se, tko zna zašto, rušiti, redizajnirati, spajati s drugim programima, učiniti u svakom slučaju drugačijim. Nije nemoguće ni da se pozivalo na slušanost, na doseg i trista drugih čuda zbog kojih bi bilo pametnije to malo frekvencije utopiti u prosjek, pa da bude ni po čemu drugačija stanica od drugih. Ako sjećanje ne vara, skočili su na noge tada svi, ne samo kulturnjaci svake vrste. Okrugli stolovi, tribine, peticije, staro i mlado, svi su stali u obranu nečeg što uistinu jest kulturno naše dobro, kolika god bila slušanost i koliki god bio doseg. Biti na Trećem, poslušati ga koji put, značilo je svašta, svašta dobro. Značilo je recimo da si sazrio, značilo da su ti se vidici i potrebe proširili, značilo je da si željan pametne rečenice i mudra razgovora, značilo je da ti je potreba od drugačijeg mišljenje od onog jednog dominantnog, ili je, jednostavno, značilo da vam paše u tišini i miru uroniti u beskrajan prostor drugačijeg zvuka, pojmova, ljudi. Ponekad ima itekakav zadovoljstva biti dijelom manjine koja nema drugih aspiracija nego da je pristojna i kulturna. Danas su, pak, vremena takva, da se to čini ultimativnom potrebom, ako ne i spasom.

Sterilna obrazloženja

Vraga će ga znati što je, sto godina poslije tih dvijetisućitih, dalo na živce aktualnom vodstvu Hrvatske radiotelevizije pa da i opet krenu rušiti Trojku, onu radijsku, makar ni televizijska nije ostala neokrznuta. Program vam je jednostran, eter ste privatizirali, gdje vam je druga strana, sve je jedna ideologija, kazuju oni za koje ne bi bilo bogohulno ustvrditi da do jučer Trojku nisu nikada poželjeli slušati. Traže se novi koncepti, traži se čista kultura, red glazbe, red priče o likovnosti, malo glume, pri čemu jamačno ne bi bilo loše da je protkano svehrvatskim nekim obilježjem. Kritičkom promišljanju, bilo kakvoj kritici jadne nam zbilje, neće tu više biti mjesta. No, dok se u ono doba o takvim mokrim željama uredničkog i političkog kadra naveliko moglo barem raspravljati pa onda i krive odluke u hodu ispravljati, sad su metode izravnije. Jer, ako državna vlast demonstrira bezobzirnu svemoć dok nježno poput bagera krši sve pred sobom, zašto bi ona prisavska išta radila u rukavicama. Dođeš i potjeraš! Sterilnih definicija iza kojih se dade skriti onaj koji tjera ionako je u nas koliko vam drago. »Kuća vašu suradnju više financijski ne može podnijeti«, dovoljno je da se kaže i onda kad su financije manje od troška za spajalice u kakvom ravnateljskom uredu.

Hajrudinu Hromadžiću i Katarini Luketić otkazana je suradnja na autorskoj emisiji »Okrugli stol ponedjeljkom« koja se emitira na Trećem programu Hrvatskog radija. Razlog, dakako, krajnje »prozaičan«; dovoljno je bilo da se usudi autor napraviti emisiju o medijima i da njegove gošće u studiju progovore i o stanju na javnom servisu, o otpuštanjima, klerikalizaciji programa, gašenju emisija. Prvo se emisija »izgubi« na putu do arhive da je poslušati možete ponovno, a onda se ode korak dalje.

I jest, mijenjalo se, i jest stavljalo se svoje ljude na čelne pozicije, ali nije baš da se, primjerice, Sinišu Kovačića stjeralo daleko iza kamere gdje sad tavore neki od bivših voditelja Dnevnika, nego mu je štoviše i opet dano da Dnevnike neke vodi.

»Tako su i oni nama«

Razumna neka, mudra družina smijenila bi 38 ljudi, barem dva manje od bivših da im se nema što reći. Ova je, koliko god Mikulić to ne želi vidjeti, smijenila njih preko 70. Pa ako je i normalno da mijenjaš voditelje Dnevnika, je li nužno da mijenjaš redom sve i one koji vode znanstveni program, i one koji su skrbili za manjinsku redakciju, i one koji uređuju Radio Sljeme, i one koji vode tehniku, i tako redom valjda do portira pri čemu i nije toliki problem u samim smjenama da se dovodi bolji kadar. Samo, u pravilu, gori je. A opravdanje vazda isto; tako su i oni nama! Jesu, i oni prije nisu valjali ništa, kako Goran Radman i njegova družina, tako i Zoran Milanović i njegova ekipa. Pa ćemo na 40 smijenjenih udariti s 70, a oni poslije će na 70 udarit sa 140. U neznanju, najlakše je tako. U želji da se uguši baš svaki glas razuma, najlakše je tako. Još ako je uz blagoslov, a čelnici HRT-a su ga dobili ni manje ni više nego od kardinala Bozanića, onda je samo nebo granica na putu ka posvemašnjem posrnuću. Pritom, ne pamti nitko kako su završili oni prije nakon što su obavili prljavi posao. Obaviš posao i zamjene te neki drugi ljudi, baš kao da te nikad nije ni bilo.

Javni servis u nas je uvijek bio ponajprije preslika države kao takve. A kako nam je država ovaj tren posve shizofrena, tako nam je za mazohistički se veseliti svemu što nas na HRT-u čeka dok se novi glavni ravnatelj bira. Bit će tu i blagoslova, i Mosta, i vraćanja HDZ-ovskih dugova i bratoubilačkih ratova. Pritom će svi igrači zaboraviti tko to sve plaća, ako ih ti od kojih žive na tu »sitnu« činjenicu ne sjete. Možda je vrijeme da nam Treći bude opet prvi. Jer, kako to veli Hromadžić: »Dok se jasno i glasno, hrabro i argumentirano ne odupremo ovim trendovima kulturocida i kulture straha na svim razinama naše društvene zbilje, nećemo moći živjeti u sretnom, prosperitetnom društvu. U nadi da imamo potencijala i moć za nešto tako, ja vas srdačno pozdravljam. Laku noć i sretno!«