Nema tome davno. Dok im je mati kupovala nešto u dućanu našeg ponajvećeg trgovca, ako ne ponajvećeg vladara naših sitnih sudbina, njih dvoje, otac i potomčica mu, zezali su se po raskošnom dućanu njemačkog imena, onom što vazda lijepo miriše i mami šarenilom k’o što su onomad španjolski osvajači kičem mamili Inke. Baš kao nekad davno, prije koju godinu, stali su najprije malih replika velikih životinja. Konj, žirafa, slon, krava i tako to i tome slično. Vrag će ga znat’ zašto, ali nakon svih ovih godina, nakon para i para danih u živinu od tvrde gume, po prvi put su otkrili da svaki, recimo konj, ima i spolovilo. Što će siroti otac nego sve bacit’ na šalu i pošalicu. Uostalom, u redu je to da je replika vjerna, kad nas je, kad ih je, svevišnji takvim stvorio, neke s većim, neke s manjim alatom za reprodukciju.

Ima i zašto, štos joj je uspio, jer na šarenoj kutiji slika Isusa raširenih ruku i naslov koji, ako sjećanje ne vara, kaže – »Put do Isusa«. U kutiji tako garant i kockica i tabla, mala polja do kojih se, zapravo, kockom(!?) dolazi, možda i koja kartica koja objašnjava na koju ste to postaju Njegova puta došli ako je kocka pala na broj tri i što vam tamo valja raditi. Sirotom ocu je došlo da se učas prekrsti. U njegovo doba djeca su crtala grmove što gore, sada smo dotjerali do društvene igre za ubit’ vrijeme, ili obiteljsko druženje. S druge pak strane postalo mu je namah jasno kako je odluka da se ne da dijete na vjeronauk bila dobra. Prepisivati ime Marije Propetog Isusa Petković u bilježnicu i prije nego što se slova znaju, činilo se i još se čini, pravim, malim nasiljem, a ne božjim naukom. Uglavnom, osjećaji u njega su bili podijeljeni, a u nje posve jasni. Igrati se po starinski da bi se došlo do Isusa u doba od youtubera jednostavno je, najblaže rečeno, zastarjelo.

Biskupova preporuka

Vrag će ga znat’ zbog čega je ova priča izronila iz memorije prije koji dan kad se pročulo da ima vjeroučitelja koji rado puštaju đacima film Jakova Sedlara »Jasenovac – istina«, koji su, blago rečeno, brojni kritičari ocijenili povijesno-revizionističkim falsifikatom. Strukovna škola u Sisku, ravnatelj koji u tome ne vidi problem »jer ako nije zabranjeno dozvoljeno je«. Nedavno je prikazivan na satu vjeronauka u Sisku. Ima biskupa koji je, sve se čini, film preporučio, a što biskup preporuči to ne može nego biti sveto i valjano. Ima ministra obrazovanja koji o tome ne bi, a i zašto bi kad je korisnije s prvim potpredsjednikom Vlade i njegovim najbližima ići po farmama i zalagati se za spas, ne duše, nego činčila i drugih krznaša. Gdje li je, na koncu, poduzetan vjeroučitelj amo tako brzo nabavio kopiju filma, kad nema koji dan da mu je bila premijera!? Nije valjda da postoji biskupsko crno tržište na kojem se uradci neprimjereni svakom zdravorazumskom biću dilaju ispod pulta!?

Samo, kako to T-portalu reče drčno ravnatelj strukovne škole – mene zanima je li taj film zabranjen!? Ne da nije, nego se u svakoj, ili barem svakoj drugoj rečenici dičnog nam državnog vodstva da, zadnjih dana, iščitati dozvola za sve. Jer, kad Tomislav Karamarko potporu kandidaturi Vesne Pusić za čelnicu Ujedinjenih naroda prisnaži konstatacijom da moramo biti civilizirani prema vani, onda je jasno da prema unutra možemo biti što god makar to bio najcrnji ljudski mrak. Štoviše, idemo i korak dalje, pa ako će već nejač prema vani morati biti civilizirana, recimo kad navale ljeti turisti i kad ih žicamo koji euro više, ili kad bježe u Irsku i Njemačku da bi se spasili od nikakve budućnosti doma, neka unutar sebe nose sa sobom samo najbolje. Neka poput šibenskih učenika Katoličke škole pamte kako su se okupili u velikoj dvorani, gledali na veliko platno, a onda se s veseljem nasmijali kad se s platna čulo »za dom, spremni«. Zasmijuljio se i gost tribine, Marko Perković Thompson baš kao i vjeroučiteljica koja ga je ugostila. Tako se to radi prema unutra, u svoja četiri zida s tim što zidovi više nisu oni od stanova u koje se odavna na ovim prostorima tjera svakog tko je po ocjeni većine drugačiji, već su se četiri zida protegnula duž cijele granice zemlje koju bi, aktualno vodstvo, da može najradije opasalo žicom.

Ima toga još što ne radimo civilizirani za vani, ali rado činimo za unutarnje potrebe. Ima specijalnih postrojbi brižnih građana čije vjerske i svake druge osjećaje toliko iritira srp i čekić makar bio na majici printan, da svakog tko takvu majicu ima bacaju na pod i pljuju, onako kako su to učinili Dariju Harjačeku. Tko zna što će sve sutra biti svetogrđe, možda i Zagor Te Nej nagrabusi od svekolike budnosti, dok će se majice na kojoj je Che s beretkom ritualno paliti za po doma.

Za sve je kriv Ćaća

Uostalom, to učenje da je jedno za vani, a drugo za po doma već je i dovelo do vatre, do paljenja i bombi u romskim naseljima, do policije koja to ne rješava, do politike koja tome ne pridaje neki značaj, do manjine koja se koristi za dnevno potkusurivanje, do sve većeg laveža onih koji ne dvoje kako je konačno došlo vrijeme da dobiju što su zaslužili, ako ništa ono pravo da doma rade što hoće, kad već put van, sunce mu globalno, moraju biti civilizirani. A da je bilo, recimo, samo koju rečenicu pročitati iz knjige Barbare Matejčić »Kako ste«, iz priče o »Petica iz zadnje klupe« koja govori o romskoj djevojčici koja se svim silama upinje školovati svemu i svima usprkos, samo u toj zadnjoj klupi, zaboravljena od svakog ministra pa tako i onog što naokolo tovare češka po grivi, možda bi, možda bi sve bilo drugačije. Civlizirano doma barem onoliko koliko se civilizirano hini za van. No, takve knjige biskupi, po svemu sudeći, nikada neće dostavljati vjeroučiteljima, niti će ih oni dati na čitanje đacima, makar također ne bile zabranjene. Jer, nema tu povijesti što se da nakaradno iskrojiti, ima samo jadne nam sadašnjosti.

Izvana gladac, iznutra jadac. Sad je i službeno. Za sve je, ako ćemo pravo, kriv onaj Ivo Sanader. On je uistinu Ćaća iluzije da nema povratka na staro, da će za van biti isto ono što je po doma, da smo dio normalna nekog svijeta. A onda su ga ćopili s prstima u pekmezu i sve se raspalo. Nije problem što u dućanu njemačkog imena stoji društvena igra koja vodi ka Isusu, garant ne piše ništa loše ni na karticama u kutiji ako se slijedilo Njegovo učenje, problem je što one koji su Sedlarov film puštali na vjeronauku i one koji su mladosti dali Thomposna na slušanje, tako jako muči činjenica da ima nekih koji društvene igre takve vrste i svake vrste preziru, baš kao i nakaradne filmske i glazbene uratke, bilo da su krojene za van, bilo da su za po doma.