Tražilice internetske, mrski google, svu je to mučka đubrad koja će ovaj narod odvući u propast. Da se barem po birtijama regrutiraju kadrovi, bilo bi lakše, ali ovako kad lupiš pojam u tipkovnicu, a ekran ti izbaci gomilu svega bez ikakvog valjanog smisla, to je propast. Propast, ili blagoslov, sve ovisno od toga jesi li recimo dokoni trudbenik u kakvoj državnoj službi, ili pak jedan od mandatara ove nazovi Vlade. Ukucaš tako Robert Pauletić, a ono vani izleti svašta; i da odlazi iz hotela kad je u njemu srpskih turista, i da ga nerviraju Japanci što po Dalmaciji šetaju s maskama na glavi, i da ga smeta onaj dični hrvatski kaj kad se crtići sinkroniziraju i svašta nešto. Ali, govori dva tri jezika, proputovao je pola svijeta, znao je privrijediti sebi pa će valjda i zajednici, a brate i slogan za knjigu mu je pravo »do jaja«. A i Istra im materina, ne može uvijek sve turističko Istri u ruke. Da naš premijer od javorova lista uistinu sam bira svoje suradnike, vjerojatno bi se našao na sto muka. No, na njegovu sreću ili žalost, biraju drugi. Igra je ovo posve nalik onom dječjem biranju ekipa prije partije malog nogometa, ili graničara. Dva kapetana stanu na centar pa iz gomile naizmjence vade tko Peru, tko Antu, dok sve »stručnjake« ne rasporede po ekipama. A kad se tako bira onda su u kriteriji svakojaki; jednog biraš jer stvarno dobro igra, drugog jer ti je mati naredila da na njega paziš kad je već sin od njene najbolje prijateljice, trećeg samo zato da se popuni broj, a ima i biranja na osnovi puke činjenice da s čovjekom dijeliš ulaz od zgrade, plažu na kojoj se kupate, ili već nešto slično. O kako će naše priobalje, ono od Omiša do Metkovića profitirati! Nije to mostogradnja, to je još uvijek cestogradnja, potreba da se dadne štogod sumještaninu. Omiš, Dugi Rat, pa dalje magistralom. A i plakat, onaj s jajima, tko to zaboravit može.

Srbi mu mrski

I eto Pauletića u Ministarstvu turizma, ko zamjenik ministra. I eto građanina običnog kako se pita, ma je li mene ovo netko zajebava!? Ajde da je ministarstvo okoliša, ili ono bivše Vrdoljakovo od gospodarstva s pridruženim mu agencijama pa da se igraju tamo s razdjelnicima dok ih kakvo »piskaralo«, može i novolistaško, ne provali. Ili da je ministarstvo enigmatike recimo, ali turizam!? Srbi mu k’o turisti mrski, Japanci mu turisti mrski, kajkanje je vrijedno samo razapinjanja. Novinarski rad u »Slobodnom tjedniku« evo ne treba ni spominjati, jer su nas na raznim primjerima momci iz Domoljubne koalicije već naučili da se grijesima iz mladosti u zube ne gleda. Ostanimo kod turizma, pa se onako za bez veze zapitajmo; a što kad Japancima netko prevede doministrove opaske, i što kad krene put Srbije lijepiti plakate koji očajnički vabe svakog pa i srpskog gosta, i što kad krene po kontinentu Lijepe naše ne bi li konačno živnuo i taj kontinentalni turizam te se zaorala konačno ta zelenomodra brazda!? Ako čovjek nije došao tu da nanovo obiđe sve te svoje daleke destinacije, pa dovede Jetija kakvog da nam turizam učini atraktivnijim, onda je tih ‘što kad’ mali milijun.

Ali, i nije ovo priča o Robertu Pauletiću. Ovo je priča o onome tko je buljio u tražilicu kad su mu spomenuli da imaju čovjeka za zamjenika ministra. Je li tu ikakvog kriterija bilo osim potrebe da se narod zajebava, pa da kuje neke nove teorije zavjere uvjeren, recimo, da se uskrslo Pauletića da bi se zaboravilo Hasanbegoviće, ili Lozančića, ili Brkića, da bi se zaboravilo rođendane kod Mamića, stiropor, neostvarene reforme, netaknutu zastupničku plaću. Ili je, a lako moguće da je, onaj jumbo plakat kojim se promoviralo 77 priča bio dovoljan. Mala moja…

Izgubljena bitka

Bitka je, uglavnom, izgubljena, ako je bitke ikada i bilo. Narodski rečeno, p… k’o nije pri vlasti. A bome neš’ ti i ministara i doministara i pomoćnika ministara ako nisu ili veličali NDH, ili plagirali štogod. Nije to otegotno dapače, to gura naprijed, pa sada valjda i nema onog tko ne zna što mu je raditi. Uglavnom, zajebancija je to neka, od ponedjeljka do petka. Ova Vlada, ako ništa, daje materijala za duboka promišljanja, bilo da kalkulirate gdje ćete to ubuduće po zdravstvenu skrb, bilo da se mislite koliko će vam danas sutra biti pametno sobu izdati gostima iz regiona, bio da kasno palite dok slažete pjesmicu, recimo onu u povodu još jedne knjige zamjenika ministra, Brazil u 77 priča, koja kaže: »Mala moja evo nam azila, pobjegnimo brzo do Brazila«.

I bježi se, nije da se ne bježi od svega s čim nas se na dnevnoj bazi zasipa. Koliko bježe i kud sve bježe zna recimo svatko tko je ovih dana makar svratio da festivala dokumentarnog filma ZagrebDoX. I mlado i staro u redovima čeka na ulaznicu ne bi li uronili u neke nove svjetove u kojima nema ni Brkića, ni Pauletića. I nema veze što su ti svjetovi nekad surovi, blatnjavi, teški, ali su ljudski iskreni toliko da po izlasku iz kina nemaš osjećaja da se netko s tobom igra u nadnaravnom igrokazu vazda jednako netalentiranih amaterskih glumačkih družina. Na filmu život, a izvan dvorane loše režirana predstava od koje se ozbiljnijim čine čak i ona dva šerifa iz dokumentrca »Ukrajinski šerifi«. I google, to đubre mučko koje se sjeća svega, pa i onog jumbo plakata i one narodne koja sve do ministarstva lansira. Ma, tako je kako je, a ovako je: »Mala moja evo ti veselja, do ministra i moja fotelja…«