Pripreme su dugo trajale. Svake traju dugo pred velike megdane, no ovaj put se činilo da traju nikad duže. Tako je to kad si uspjeha gladan i ljubavi žedan, kada jedva da se pamti zadnji veliki uspjeh i pobjeda ostvarena na otvorenoj sceni. A nije da ih nije bilo. Mahalo se zastavama, klicalo, imalo nasmijano lice, vjerovalo da se sa trona nikad pasti neće.

Tako je to u nas, euforija nas obuzme, pa naglo splasne, čim pobjednik bude netko drugi. Zato su pripreme dugo trajale. Valjalo je izabrati najbolje. Selekcija je temelj svega, taj balans između starih i mladih, ljevaka i dešnjaka, onih koji su u formi i onih koji nisu. Eh, ti koji nisu najveći su problem, pogotovo ako su nekad bili majstori kojima smo se klanjali. Kud s njima zaslužnima!? Samo majstor zna uspostaviti ravnotežu. Samo majstor zna nervoznim pripadnicima javnosti muljati dok ih u oči gleda i kazuje da će sve biti jasno za dan, dva, možda tri. Znat će se sve, znat će se stručan čovjek za svaku poziciju. Jest, pripreme su dugo trajale, ali kada dođe trenutak da se više nema kud nego srcem i dušom uletjeti u utakmicu života, sve će proraditi.

Vidjet će se sve te taktičke zamisli i proradit će tim koji je objeručke prihvatio nove ideje, živnut će svekoliki puk i srce će junačko kucati, a to kucanje srca junačkog je, ako ništa, ionako vazda nosilo ovu zemlju naprijed. Samo, što ako…. Nema ako! Samo je nebo granica! Je li ovo priča o pripremama hrvatskih vaterpolista, ili rukometaša za prvenstvo Europe, ili je ovo priča o pripremama Domoljubne koalicije, Mosta i Tima Oreškovića za naredni vladajući period!? Bome, bilo bi logično da je sport, ali je u nas i politika. Jer, da se sastavljanje nove vlade, na način do sada praktički nezabilježen u bijelome svijetu, pretvorio u ono što je do sada bilo rezervirano za naše sportaše prije nego nam odu na velika natjecanja, posvjedočio je nedavno i komentatorski uradak u jednim eminentnim dnevnim novinama gdje se tik pred objavu ministarskih imena narod uči – imate prevelika očekivanja, mogli biste se neugodno iznenaditi imenima nekih ministara!

Teret na plećima

Ovo je, eto, zemlja u kojoj žive ljudi u kojih je prevelikih očekivanja, pa se i najjači pod njima slamaju. Nogometaši nikako da postanu svjetski prvaci, vaterpolisti izgubiše od Mađara, rukometaši se muče. Možeš biti stručan i spreman koliko hoćeš, ali kad se od tebe puno očekuje, tko to može izdržati. Zato valjda neki istinski stručnjaci i neće u vlade, ili su odavna otišli negdje daleko gdje su očekivanja manja. Majke očekuju puno od svojih sinova, očevi od kćeri, direktori od radnika, zemljoradnici od svevišnjeg. Slamanje je naša jedina konstanta. Zato bi nam valjda očekivanja od nove Vlade, kako sugerira tisak, trebala biti manja. Jer ako ne očekuješ ništa, nešto možda i dobiješ. Sve to u situaciji kada je zemlja takva kakva je, kada kandidati za ministre spominju liste izdajnika, kada se javnost drži u neizvjesnosti do zadnjeg trena, toliko dugo da će po imenovanju ionako biti kasno za bilo kakve promjene. Tko se iznenadi iznenadi, a ako je itko i očekivao Messija u Banskim dvorima to je, njegov problem, ne selektora. Ovaj je narod, eto, bacio prevelik teret na pleća nejači koja će nas voditi naprijed. Previše je valjda očekivati – ne to da živimo bolje, jer to valjda više nitko u nas ne očekuje – već da nova etapa naših života ne nosi sa sobom one koji bi objavljivali liste izdajnika i političare i političarke koji nemaju problem s lepršati od stranke do stranke,  ovisno o tome tko će im ponuditi bolje uvjete. Baš kao da je uistinu ovo ludilo oko nas bilo tek običan prijelazni rok za kojeg su »igrači« mogli gdje su htjeli, sve ovisno od toga tko ima je dao bolje uvjete.

Očekivanje je jedno jedino, da smo pristojna neka zemlja u kojoj se neće zatirati ljudske slobode, a ako je to prevelik teret na leđima onih koji bi se bavili politikom, onda je pravo vrijeme da promijene posao. Da, pak taj teret što ga valja nositi na domaćem terenu mnogima jest prevelik i da su došla vremena da svatko ponajprije brine za svoju stražnjicu, pokazuju primjeri svih onih EU parlamentaraca koji su marno kritizirali bivšu vlast sve do trena kad su se konačno počele dijeliti karte, trena kad su na naglo shvatili kako je briselski zrak bolji, čišći, manje težak. A i za pretpostaviti je i to da se s birokratskom crkavicom od EU plaće vjerojatno lakše živi nego sa sićom što se doma nudi.

Janje i gradele

Očekivanje je u nas samo ono da nam svaka nova ekipa što bi slagala vlast ne bude križanac onog što su recimo radili Željko Kerum i don Ivan Grubišić. A moglo bi se dogoditi. Opet. Prevelika očekivanja i teret strasti!? Kamo sreće da ga je društvo s vrha uopće svjesno. Koliko je nesvjesnih svega osim nesumnjiva uvjerenja kako tu negdje oko njihova nosa svijet počinje i završava, svjedoči i brzina kojom su dizali slušalicu pa novinaru i satiričaru Davoru Jurkotiću kazivali svašta uvjereni da ih to sam mandatar zove. Bilo je dovoljno govoriti loš hrvatski, onaj s kanadskim naglaskom i svi su pali ničice.

Pa ako se druželjubivom Kerumu i nije čuditi kada mandataru spomene janje i gradele, jest začudno kako veterani poput primjerice Milorada Pupovaca bez problema progutaju ješku uvjereni da dva Tima na svijetu nema. Ono što je izveo Jurkotić nekom će bit dobra satira, nekom loša, ali je svakako dokaz koliko sutrašnji uspjeh ili neuspjeh vlade i vlada ipak nema ništa s našim velikim očekivanjima. Ne radi se tu o našim očekivanjima, leđa se tu savijaju pod teretom vlastitih očekivanja, vlastitog straha da se neće stati u pravi čas na pravu stranu, da se neće ostati u igri, da se neće spasiti fotelja ili stolica, budućnost zapravo ona vlastita a ne ona općenarodna. Zato je pogrešna opservacija kako bi se ovaj narod mogao razočarati bilo čim. Nema više za razočarenje prostora. Ima za apatiju koja nas je tu negdje gdje jesmo i dovela. Svjetskog uspjeha nije bilo odavna, a pripreme su opet dugo trajale. Iskustvo uči da je mogućnost da se i opet, narodski rečeno, useremo u gnijezdo, velika.