Ima vic koji kaže kako je Snjeguljica išla šumom pa naletjela na pet patuljaka. Zacaklile se u patuljaka oči kad su je vidjeli te joj vele: »Evala Snjeguljice, mi smo patuljci iz tvoje bajke!«. Ma, u nje ne bi tolika oduševljenja. Logično joj je, naime, bilo pitati: »Šta vas ne bi trebalo biti sedam!?« – Bi, ali fali ljudstva!« – na to će vođa peteročlane skupine.

E da, patuljci možda pojma nemaju, ali znaju kad fali ljudstva. Stoga, nemojte biti naivci i kad vidite da vas netko zove s nepoznatog broja, pa je još neuobičajeno ljubazan, kao da će vam ponuditi neviđeno sniženje na ogroman set lonaca, ne skačite od radosti, ali ga nemojte ni brzopleto odbiti. Jer, možda vas zovu iz ureda mandatara, ili ureda onih dviju velikih stranaka, ne bi li i vi bili jedan od trojice između kojih će se, makar silom, odabrati ministar svega nečega. Sistem odabira taman je takav da će ova mala zemljica dati najmanje šezdeset imena za dvadeset ministara. Ali to nije sve! Ako od tih 60 baš nijedan ne bude svima po guštu, e onda će se tražiti nova neka lica. Teoretski, s obzirom na enormnu veličinu ove Lijepe naše, nije uopće nemoguće da silom prilika i igrom slučaj i vama, odnosno svima nama, zakuca netko na vrata, ako već ne zazvoni telefon. Baš kao u pjesmi, jedan poziv mogao bi promijeniti sve. Valja samo biti spreman, koliko toliko znati, recimo, razliku između bika i krave ako vas budu tražili da kao stručnjak vodite poljoprivredu, ili se pak sjetiti dvije do tri kazališne predstave recentnog nam repertoara ako su vas pikirali da vodite kulturu. Nije šala. Šanse da budete ministar u Vladi RH nisu ništa manje, pače znatno su veće, od one da osvojite Eurojackpot.

Ali, ne treba posve griješiti dušu. Jesmo li htjeli da netko razmrda te monolitne monstrume od stranka, taj mastodontski SDP i HDZ?

Navodno, jesmo. Je li Mostu to uspjelo!? Čini se da je. Lijepo je, naime, gledati kako se u HDZ-u dovijaju muci, ne znajući kako zadovoljiti sve te puste aspirante i zaslužnu stranačku čeljad kad fotelja nema dovoljno, pače ima ih nikad manje s obzirom na ništa manje velike apetite Mosta i koalicijskih partnera.

Evo se i Hrvatska seljačka stranka zbog plijena drma, drugi samo što se oglasili nisu, a što će neka stranačka Suzana Mančić izvući iz ministarskog bubnja nitko živ ne zna. Uglavnom, muka je to.

Očajnički potezi

No, na stranu načas Karamarko i društvo koje nema što drugo nego se koprcati dok komandant Tim ne kaže da su mu rekli kako je koprcanja dosta. Zanimljivije je na tren pogledati u šator onih koji su možda i izgubili izbore, ali ne i strastvenu želju da makar svoju stranku vode u neke nove pobjede. Zanimljivije je tamo na ljevici, zanimljivije je tamo na Iblerovom trgu gdje se vazda isti igrači natežu oko toga valja li im birati novog vođu, ili to stari još nije rekao svoje. Čim Zoran Milanović dolazi na noge Aleksandru Stankoviću, onda je jasno da se događaju velike stvari i da je voda došla taman toliko do grla da se vuku očajnički potezi. Ima, dakako, i boljih pokazatelja dokle nam je to ljevica došla i na kojem je stupnju razvoja. Dovoljno je pozvati, iz SDP-a prognanu Aleksandru Kolarić, u studio HRT-a, poglavito ako ste em urednik em zagriženi protivnik svega što je Milanović učinio, onda joj dati mikrofon pa da vidiš kako se kritizira. A onda je dovoljno pričekati sat, dva, možda tri, pa da na društvenim mrežama – k vragu i onaj tko ih izmisli – osvanu priznanja i analize nalik statusu – k vragu i onaj tko je propisao da se mišljenje statusom zove – ex ministra Željka Jovanovića: »Kolarićka siluje javnost svojom opsjednutošću Milanovićem. Čini to ne samo preko medija, nego čak i u frizerskom salonu gdje glumatajući ne znam što vrlo glasno preko spikerfona objašnjava Komadini što da radi za predstojeće unutarstranačke izbore. Potvrdila gospođa koja se frizirala. Pametnom dosta!«

A onda pričekaš i manje od sat, dva, možda tri i dobiješ promptno odgovor Aleksandre Kolarić, ako ne i analizu trenutna stanja koja kaže: »Razina komunikacije Ž. Jovanovića jasan je pokazatelj dubine političke krize i stanja u SDP-u. Takva komunikacija spada na plac i u frizerski salon koji spominje, a ne u javni diskurs. Ovo vodstvo SDP-a politiku je svelo na trač i osobne netrpeljivosti. Umjesto da da ostavku i prizna svoj dio odgovornosti za loše rezultate Jovanović, zagovornik verbalnog delikta, jedino umije etiketirati i napadati na osobnoj razini. Ja svoje bitke bijem sama. Zanimljivo je kako se hrabri fajter Milanović od javnih kritika sakriva iza svojih poslušnika.«

Korak dalje

Dok nam mandatar, naoružan preciznim naputcima s Pantovčaka, po mondenim skijalištima traži investitore, dok domoljubi i mostograditelji grozničavo po kućama traže par desetaka stručnjaka, ako već starinski ne dogovaraju imena u mračnim birtijama na periferiji, dojučerašnja stranka na vlasti, a danas »ljuta« oporba, svoje unutarstranačke ratove vodi po frizerskim salonima!

Sada je i laiku jasna sva simbolika što se stisla u revolucionarnom potezu tehničkog ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića kada je novim članovima stranke Predragu Matiću, Bojanu Glavaševiću, Orsatu Miljeniću i Danici Juričić Spasović dobrodošlicu u klub poželio pjesmom »Hasta Siempre, Comandante«. Jer, nema sumnje da se ni legendarni Che ne bi tek tako snašao u kolopletu hidrogena, fenova i boja za kosu, da ne spominjemo haube koje imaju uši i koje dobro znaju da im je »dejstvovati« čim čuju da se na stolcu do njih opanjkava mrski neprijatelj.