Kalendarski, blagdani su završili. Mentalno, još uvijek se za nama vuku. Teško je okončat taj »kurbin pir«, teško se oprostit’ od one svinjske kožice zaostale u zakutcima hladnjaka, teško se vratiti u svakodnevni ritam kad snijeg još tu i tamo pada i kad su svi otišli u inozemstvo na to vražje skijanje, osim nekolicine nas koji se i dalje tješimo da skijanje i nije nešto. Uglavnom, ozračje je taman tako da ti se susjedi u prolazu smješkaju, uvjereni kako smo svi na ovom svijetu braća i sestre, ništa manje i ništa više od toga. A kada je tako, onda je lako u prolazu kazati i ovo: »Gospodo novinari, vama ovih dana nije dosadno. Imate o čemu pisati. Pa to je čisti Monty Python!«

Na prvu, dalo bi se dobronamjerna susjeda ispratiti nedobronamjernom nekom gestom čim zamakne za ugao, recimo s onim prstom u zraku, ili pak mrmoljenjem nepristojnih nekih rečenica. Jer, užasno živcira što je čovjek u pravu. I nije ovo što nas je zadesilo ništa drugo nego dobar skeč, pa bilo ministarstva što će se od milja zvati MUDO, ili ne bilo. Useljeništvo i demografska obnova! Taman da zapjeva puk onu montipajtonovsku o spermićima koji nemaju nego jedan zadatak, svet dakako. Samo, zašto valja demografiju vezati uz useljeništvo!? Pa zna valjda i domaća čeljad nešto o demografiji i tome kako je ojačati!? Ili se, a kako je sve skeč ne bi to ni čudilo, zaigralo na onu istu kartu na koju se i premijera biralo. Daj čovjeka izvana, on će to bolje, poglavito ako je karijeru izgradio na medikamentima.

Nije dakako, MUDO Marjanovo jedino vrijedno podsmijeha susjedova. Teško je recimo ignorirati svu tu paranoju ljudi s Mosta vezano za praćenja, uhođenja, tajne sustave i kojekakva druga čuda bez kojih, jel’ te, normalne države nema. Što će špijunu dignutih ovratnika od kaputa i tamnih sunčanih naočala nego uhoditi dužnosnike dignutih ovratnika i tamnih sunčanih naočala. Ne treba ti zato dokaza, treba ti, kako uči glasnogovornik Mosta, samo indicija. Svima bi nam, uostalom bilo lakše hodati cestom stalno se osvrćući za sobom i ne vjerujući nikom. Jer, Ilija Čvorović čuči u svakom od nas. A kad se uz to momci od špijunaže javno zovu na megdan junački, e onda je to zabava za svekoliki puk kakvoj nadaleko nema premca. Tako se bar čini onima koji slažu Dnevnike, novine i radijske programe koji nisu samo glazba. Samo, je li to baš ono što taj običan puk kojeg su nam puna usta uistinu zanima i je li to baš ono što ga je od Božića na ovamo, od mosta do mandatara taklo u žicu!?

Liberal Kosor

Drugo što je starcima u ovo malo dana nove nam vlasti diglo živce je onaj liberal Kosor koji otprilike reče kako je raditi za ministarsku plaću pokora, a ne veselje. Nije daleko ni Miljenić, ex ministar pravosuđa kojem se zastupnička plaća čini taman toliko velika da se za nju ne isplati raditi, bar ne njemu. Stara je to priča, priča o onima koji streme samo boljemu, koji nemaju brige oko liječničke skrbi, koji znaju kako zaraditi koju kunu više i koji nikada nisu k’o ozebli sunce čekali mirovinu, ili radili koji mjesec ni za što sve sukladno zakonima i propisima što su ih donosili i donosit će i zastupnici i ministri, pa i onaj od pravosuđa.

Dašak Hollywooda

I dakako, tu negdje među prva tri razloga za nerviranje, uredno se smjestio i novi predsjednik Sabora, dr. Reiner. Dočepati se vlasti da bi se išlo na skijanje preko reda u zemlji kojoj je baš tog prolaza mimo reda pun kufer, od tog ljepše najave onog što nas čeka i ne može biti. Osim što je zeru ljepša činjenica da nam je izbor uvaženog doktora za uvaženog predsjednika parlamenta na naslovnice doveo i njegovu kćer. Ona je, tvrde tiskovine koje to znaju, donijela dašak Hollywooda na našu scenu. E, pa dobro nam došla, makar one što grintaju zbog svega spomenutog zabole neka stvarčica za dašak odakle god da dolazi.

Zapravo, kada se malo bolje analizira psihofizičko stanje u onih koji su mirovinu zaslužili da bi njome hranili djecu u zrelim tridesetima, i ne nerviraju se oni previše. Navikli su na batine k’o kakva magarad. U goroj su pritom poziciji oni koji su svoj glas Petrovu i društvu dali iz jednostavna razloga što su očekivali nešto drugo od onog što im nudi izvjesni Grmoja. Nakon rotirki i špijuna, uvjereni da drugog biti neće, pomalo se vraćaju svojoj svakodnevici. Humora u svemu tome ne nalaze, a šteta je. Jer, materijala ima taman toliko da u pravu bude onaj brižni susjed što veli kako je situacija baš onako pajtonovska. Šteta je jedino što se od MUDO-a odustalo. Slikovito je, ne ostavlja prostora dilemi, zna se o čemu se govori, od kud dolazimo i čemu stremimo.

Bilo bi to ministarstvo s najmanje nepoznanica, čiji bi uspjesi bili lako mjerljivi, bilo da ih je ostvario naš svijet ili dijaspora. Pitanje je jedino ima li junaka da mu stane na čelu, kako u Mosta tako i u Domoljubne koalicije. Jer, tko tu zataji, ostade mu stigma do kraja karijere. Zato se valjda i trgaju mandatarova djeca za neke druge resore. Lakše je biti špijun, ili ministar policije, ili onaj kojeg prate, pa dignuta ovratnika od kaputa i sa sunčanim naočalama tamnim šetati naokolo baš kao da se ništa dogodilo nije niti će se ikad dogoditi. Jer, »’oće centrala da pogriješi jednom, ali ne sto puta«!