Vele naslovnice, rat je to. Kažu, nesnošljivost. Ide se toliko daleko da se spominje kako nam je odlučiti je li za nas polupredsjednički ili kancelarski sustav. Analizira se koja je kohabitacija bolja, ona kad su svi iz iste stranke, ili ona kad su iz različitih.

Uglavnom, u ring su ušli teškaši, barem za naše pojmove, makar ova zemlja pamti da su u ring ulazili i kvalitetniji neki borci. Ali, da je Cicely na Aljasci u pitanju, a ne Lijepa Naša, bila bi tema kad su u fajtu predsjednica države i premijer, odnosno predsjednica i predsjednik Hrvatskog sabora.

Istinabog, premijer je tu mrvu samozatajniji, a i može mu se. Jer, ako je itko tu, indijanskim jezikom rečeno, »onaj – koji – snovidi – promjene« onda je to Gordan Jandroković.

Pamćenje ne vara, bilo je to na Medvedgradu, nema davno, kada je s neskrivenim smiješkom na licu Jandroković nazočnim novinarima kazao da mu se ne sviđa stil kojim su pripadnici Borg grupe, napose Martina Dalić, pisali mejlove jedni drugima.

Nije prošlo dugo, a Dalić je odstupila. Nije to bio prvi put da je Jandroković, s rečenicom dvije i obaveznim smiješkom, najavio neke važne smjene u sustavu. Čovjek zna. Kako zna i zašto baš on!?

Tko bi ga znao. Možda je samo stvoren da obavlja ono što su nekad davno obavljali dobošari koji bi usred dana stali na kakav trg ili širok šor, bubnjali u bubanj pa vikali: »Daje se na znanje«.

Teška je zadaća pred njom, jer onako, na prvu, pamti se tu malošto, tek, recimo, ono da se jutrom zna nafljaskati. »Nafljaskam ujutro malo tekućeg pudera i šminke i onda to izdrži cijeli dan«, pisali su mediji da je kazala predsjednica.

Zvuči k’o egida neka, platforma, to »nafljaskaj se i nek’ traje«, makar istina bila da je to s fljaskanjem pudera izrečeno za ležernog razgovora dviju dama na jednoj našoj lokalnoj radio stanici.

S jedne strane, dakle, on koji ima sposobnost predviđanja (s)micanja političkog življa, a s druge strane ona koja zna kako se nafljaskati efikasno. Na prvu, epski je to boj, a opet kako će biti epski kad  se svi akteri ove priče s istog pojila napajaju, taman da se analitičari mogu zaigrati dok analiziraju kojem krilu pripada ona, a kojem krilu on, tko što zapravo misli i za koga govori, tko se kome udvara, a tko od koga bježi.

Sve to aktualno stanje vraća nas, onako na osobnoj nekoj razini, u lijepu prošlost. Recimo, fotografija prvog razreda osnovne škole iz sedamdeset i neke. Na njoj svi razbarušeni, musavi, zadihani, nasmijani, samo je jedan zalizan perfektno, ozbiljan za slikanje, zakopčan do grla, a bijela mu je kragna ne ispeglana nego štirkom ukrućena.

Fali, doduše, kravata, no nije to bilo doba od kravate. Ma i bez kravate bila je to urednost koja je sugerirala – od ovog će narodni poslanik biti! Kasnije su drugi imali torbe s mačjim očima, a on aktovku, prašnjave tenisice a on ulaštenu cipelu, oni išli na nogometne utakmice dok je on jurio na sastanke omladinskih tijela.

Sve je bilo kako biti treba da u jedanom trenu nije bilo dileme valja li prvo zgrnuti neku paru pa onda funkciju, ili je bolje prvo funkcija pa para s vremenom. A kako se jedna država taman lomila da bi druge bilo, tako je odabir ziheraški pao na paru.

Kažu rat je to. Netrpeljivost neka. Mogao bi neuk puk pomisliti kako se tu radi sve samo da se fotelja ne izgubi. Lijevi, desni, oni s Pantovčaka, ili s Markova trga, ako ne i onaj vječni gradonačelnik koji bi da je predsjednik, svi su u igri.

Svaki se potez važe, svaki se potez vuče s predumišljajem i figom u džepu da ne uvrijediš ovoga, ne takneš onoga, ne izgubiš podršku, ne zatvoriš vrata i da se umiliš svom biračkom tijelu.

Kod Srba je policija pucala na bijeli kombi koji nije stao ni nakon tri pokušaja da ga se zaustavi. Vozio ga je švercer ljudima. U kombiju cijele obitelji, irački i afganistanski državljani.

Mađu njima 15 djece. U pucnjavi je dvoje djece ozlijeđeno, ranjeno, dječak i djevojčica. Prostrijelne rane su zadobili. Na sreću, izvan životne su opasnosti. To što su sve na svom pokušaju da otputuju ka boljem životu prošli i koliko su im se mala srca stegla dok su oko njih metci letjeli, ne da se ni zamisliti. Svijet je pun nesreće i pun ljudi koji za tuđu nesreću ne mare.

Pucanje na bijeli kombi tretira se kao dio redovna posla. Zaštita granice kao da je važnija od ljudskih života. Premijer je izrazio žaljenje zabog ranjavanja djece. Djeci u posjet u zadarsku bolnicu, barem u trenu kad se ovaj tekst pisao, nije otišao nitko.