Vijest je prošla nezasluženo slabo zapaženo. Tihomir Jakovina, samozatajni ministar poljoprivrede, do nogu je potučen na izborima za šefa brodsko-posavskog SDP-a. Malo je falilo da ga brodski poduzetnik Tomislav Opačak, za kojeg svi mediji redom napisaše da je posve nepoznat, dobije već u prvom krugu. Rezultate bi se, dakako, dalo promatrati i analizirati na mali milijun načina, počevši od onog petparačkog pristupa, za kojeg se ne može izbjeći spomen ministrove supruge europarlamentarke. Ma, na stranu s tim. Važnija je istina da očito stažiranje u gradu nije dovoljno da se bude prvi u selu. Ministarski angažman očito ništa dobra ugledu nije donio, a i kako bi, kad svatko malo netko pred vratima ministarstva prosvjeduje i mlijeko prolijeva, a suradnici mu iz ministarstva bježe. Poruka je to i stranačkoj centrali, dokaz da je ljudima na periferiji dosta diktata iz središnjice, poruka da forma nije dovoljna, već bi valjalo nabaciti i štogod sadržaja koji neće biti ideološke naravi nego prave poduzetničke.

   Pa tko želi voditi županijski ogranak, nek’ si da malo truda i prošeta malo među članstvom, tek toliko da osluhne što to bazu mori. Ali, nema se kad, jer sektor je bremenit. A kad se nema kad, pa se dogodi ovo – da ministar na vlastitom bunjištu dobije lijepu ocjenu svoga rada.

   Vijest je i opet prošla zapaženo, makar je deset mjeseci ista – Tomislav Karamarko najomraženiji je političar u nas po istraživanju zvanom CROdemoskop. I to uvjerljivo. Čovjeku jednostavno nema premca, a rezultati su taman takvi da se čini kako ga ne voli konkurencija, ali ga ne ljubi ni vlastita pastva. Stranka mu, naime, iz istraživanja u istraživanje mrvicu raste, što se postotka obljubljenosti u narodu tiče, a on se uporno drži tla, k’o da mu je uteg od tonu i pol vezan za gležanj.

   Šuti i kusaj

Dalo bi se to čudo analizirati na milijun malih načina, počevši od onog petparačkog, spomena slična osmijeha u vođe najjače oporbene stranke i šefa Homera Simpsona. Ma, na stranu s tim. Važnije je to da mnoguljudno članstvo najjače oporbene stranke očito dočekuje svoga vođu s figom u džepu kad ih tu i tamo posjeti da im kaže što im je činiti. Nije im simpatičan, možda u isti čas snuju pobjedu na izborima i kuju postizbornu unutarstrančaku zavjeru, a možda im je, ako je sreće, dosta salonskog ideološkog popovanja pa bi radije da im, makar u nekim šiframa, naznači da će danas, sutra povesti računa o trivijali poput posla, gospodarstva i boljeg života. Ovako, Karamarko prvi, Zoran Milanović drugi. Ne bi bilo čudo da su razlozi isti, neinteres ili falši interes za probleme baze ponajprije.

  Vijest je prošla (ne)zapaženo, odnosno zapazila ju je ona polovica građanstva što iskreno vjeruje da je Svjetsko prvenstvo u Brazilu jedini lijek za sve naše tegobe, ono doba godine kad otvorena ljubav između muškarčina golih do pasa ne samo da nije suspektna, već je poželjna. Valja samo proći Island. A da bi ga prošli, selektor naše nogometne vrste Niko Kovač poručuje da će reprezentaciju praktički voditi iz Salzburga. Lakše je od doma, a nije ni daleko ta Austrija. A i tehnologija je napredovala, ima skype, ima video konferencija, taman da se igrači virtualno skupe ma gdje bili, pa poslušaju riječi izbornikove. A što je najvažnije, ostaje selektor s igračima ovako i fizički daleko od svih tih hrvatskih jalnih podmetanja, razapinjanja, prozivanja, analiza, daleko od naroda. Nek se javnost glasa nakon Islanda. Dotad neka šuti i kusa svoju jadnu svakodnevicu o kojoj selektor niti mora niti želi znati išta. Ova se izabrana vrsta vodi civilizirano, u idealnim uvjetima. Ova se reprezentacija vodi gastarbajterski distancirano, onako kako Jakovina vodi županijsku organizaciju, Karamarko stranku, Milanović stranku i zemlju.

   Srednji vijek

  Vijest nam se servirala onako kako se vijesti iz bijelog svijeta u nas serviraju, ponajprije kao sjajna bizarnost.

   New York je dobio gradonačelnika koji se zove Bill de Blasio. Saznali smo da mu je supruga spisateljica, aktivistica koja se prije izjašnjavala kao lezbijka, ali i to da su građani dali povjerenje onom koji se namjerava posvetiti najranjivijima, sirotinji, školstvu, pritom tjerajući bogate da kroz porez taj teret podijele. Sve se čini, ovaj će radno vrijeme dobrano provoditi među živim ljudima, a mogao je, naivac, sve »rješavati« iz kancelarije. U nas se, primjerice, zemlja, stranka, pa čak i nogometna vrsta vodi k’o po sili i kazni, a kad je i kakve volje, nema tu nakane da se ikoga uči, odgaja, obrazuje. Pa kad je tako, možda ne bi bilo loše da nam lideri svake vrste budu čim dalje, budu Finci ili Šveđani. Bili bi jednako nesvjesni aktualnog stanja, ali bi bar progovarali iz zdrave neke sjevernjačke perspektive. MMF će nam ionako uređivati financije, Skandinavci nek nas uče makar onoj socijalnoj osjetljivosti, Zlatan Ibrahimović može biti selektor. I bila bi to svjetski važna vijest. A to što Jelana Talajić konačno ima posao dostojan čovjeka, bilo bi normalno.