Kad god koje naše malo misto promijeni svoju dugogodišnju vlast, iz najskrovitijih kutaka malomišćanskih proračuna izviru sve neka nova i nova čuda, dugovanja i veliki troškovi ponajprije. Nije to ništa neobično, radilo se i bilo je tako i prije, ali vazda ima još malo prostora za još koje iznenađenje, za pokoju crticu iz naših života posve zrelu da se objavi u onoj famoznoj vjerovali ili ne rubrici. Novinar Slobodne Dalmacije Vinko Vuković se tako dohvatio troškovnika bivše omiške vlasti, troškova reprezentacije, a onda i troškova tradicionalnog i lijepog omiškog Festivala klapa. S razlogom, jer od ukupnog festivalskog budžeta teškog cirka 950.000 kuna, trećina, ili oko 327.000 kuna lani je otišlo, u svega desetak dana, za potrebe želuca – na marende, spizu, hranu, iće, piće, i to ono prekomjerno, što se i žderanjem može zvati. Nazvao je Vuković uredno i ravnatelja festivala, Dražena Mladina, da ga priupita kako je moguće da nitko tu po obroku ne troši manje od 320 kuna, no i to bi možda ostalo u sferi neke naše bizarnosti i troškovnika a la Jambo, da ravnatelj nije na upit kakvi su se sve to sljedovi mumali da se toliko na njih trošilo, lakonski ispalio: »Pitanje je što je to slijed. Meni je, recimo, manistra na pome samo prilog!« 

   U ovom naoko posve bezopasnom nizu riječi, skrio se mali milijun tema za raspravu, mali milijun aspekata jednog vazda istog našeg problema što nas rastače, a ime mu je posvemašnji bahatluk. 

  Manistra na pome

Elem, manistra na pome, što ju je dični ravnatelj mrtvo ‘ladno smjestio među salatu i pržene krumpiriće te šaku riže na pljuvačku. Krenimo, dakle, od šalše i pašte koja je othranila ljudstva i ljudstva, krenimo od studentarije koja ja na njoj preživljavala, od nona i bakica koje su je krčkale satima na rubu šporeta jer je takva najbolja, od matera i kćeri koje su baš s tom delicijom počinjale nauk kulinarski, od ledenica frižidera u kojima bi brižne supruge zaledile šalšu da ima familija što za skuhat a da je na brzinu i da je valjano, od žuljavih ruku koje svemu usprkos i dalje pred kućom forsiraju zdravo i organski, od vonja mora i djedovine, do škrtosti zemlje koja nas je othranila. Talijani su, primjerice, od svega toga napravili čudo, svjetski brand, snimali filmove, na tome gradili imidž. Poštovani ravnatelj na sve je to pljucnuo s visoka, uvjeren, jamačno, kako je u njega finoće koja je i kilo pečenog prerasla. No, koliko god bilo bolno to omalovažavanje šalše i tjestenine, to nepoštivanje namirnice i jela, još je strašniji nadmeni gard koji bez ikakvih moralnih dvojbi s jednu stranu žice stavlja one koji jedu manistru na pome, a s druge strane sebe i birano društvo, koje slijepo vjeruje da ih je neumjereno prežderavanje učinilo drugačijima. Ti i takvi, valjda, brste obrazine od sovuljage, pluća od prepelice, jesetrinu potrbušinu, lijevi palac od desne noge koaline matere te lijeno štipaju pršut španjolske crne svinje jer naši praščići nisu in. I ni po jada da su svoje visoko profinjene prehrambene navike stekli tešući sam sebe u znoju lica svog, ali sve sugerira kako se tu navike stječu od ljeta do ljeta, od festivala do festivala, kad je račun taman tako širom otvoren da se s veseljem i bezbrižno može ići u gastro zločin u kojem mjesta za tričarije poput manistre i šalše jednostavno nema. 

Piće dobrodošlice

Recimo, Gorski kotar. Mjestašca oko Kupe. Vani vruće, a u vodi fino hladno. Svijeta malo, ili taman toliko da je gušt. A voda hladna, taman da te i razbistri i osvježi. Voda taman takva da te atmosfera ponese, pa da po povratku doma potražiš malo hladovine i popiješ nešto lokalno. Liker od borovnica!? Može! I eto ti ljubaznog konobara. Nosi čašice, i sve se pritom nešto smješka. Mjera u čaši poštena, bit će da je i preko 0.5. Ali, ne bi bilo po naški da nije ali. Piće se popilo. Ljubazni konobar nosi račun. Smješka se i dalje. S pravom. Jer, šest likera za šestoro gostiju i eto ti ceha od – 144 kune! Bićerin, odnosno štamprl borovičeka 24 kune! Valjda zato jer je hlad bio dobar, rijeka hladna, a kategorizacija objekta takva da se hotelom zove. Ne bi da je Opatija, ili Dubrovnik. A koji kilometar dalje, liker isti, pače bolji, domaći, nudio se za 13 kuna. A još koji kilometar dalje, ljubazna ga je gazdarica izvadila pred goste u znak dobrodošlice, nije ga naplatila ništa, i nije se pritom sramila pokazati im prste na kojima vidiš da je borovnice sama brala. Tko zna zašto, ma Japanci što gazdarici ove godine ponajviše navraćaju – ponajveći potrošači Talijani i domaći gosti ovo ljeto stoje doma – to itekako vole i cijene, toliko da odmah piće dobrodošlice uslikaju preko svojih skajpova, mobitela, laptopa i sliku idiličnu šalju istog trena put kuće zemljacima. 

  Nema mjere

Tu negdje između bahatog odricanja i ruganja s manistrom na pome, i bezobrazna deranja kože na bazi borovnice, stisnulo se naše sitnodušno precjenjivanje i podcjenjivanje svega što nas okružuje i nas samih. Pa dok su se žderači malomjesnih proračuna odvažili zagristi u skupe delicije na tuđi trošak, rugajući se usput i svojim starcima i gubitnicima koji se nisu znali okoristi kojekakvim privatizacijskim, političkim i svakim drugim marifetlucima, njihovi fanovi što snivaju dan kad će se i sami napijati na mukte slavinama, vrebaju naivce da im uvale istu tu manistru na pome, ne kao prilog već kao ultimativan gastro doseg koji masno košta. Mjere nema ni u čemu. Ima samo pretjerivanja i bolesne želja da se silom skoči iz radnog kombinezona u odijelo, makar u nas odijelo definitivno čovjeka ne čini. A tako se, samo i jedino, juri u propast. 

   Inače, i u Omišu, baš kao i primjerice u Metkoviću, narod je iz godine u godinu, pa tako deset godina, davao povjerenje onima koji su »štedjeli« na svemu samo ne na iću i piću. Milijunskim iznosima i biračkim sljepilom honorirali smo društvo koje poručuje da je manistra na pome prilog, a pršut delicija s kojom se snižava temperatura, i to tako da ga se lijepi na čelo. Kusamo ono što smo sami sebi skuhali. E pa neka nam je onda u slast, pa bila na tanjuru manistra k’o prilog, ili manistra k’o glavno jelo.