U ovo predblagdansko doba legitimno je pobenavit skroz, štono bi se reklo podilkanit malo, vidjeti ono i što se inače ne vidi, vjerovati u ono u što se inače ne vjeruje. Čuda su legitimna neka stvar u ovo doba godine, a iznenađenja svake vrste više su nego poželjna, ako nisu negativnog predznaka. Jednostavno čovjeka ponese to betlehemsko svjetlo kojeg izviđači naokolo nose, pa ti vrati, ako ne vid, onda ono malo davno zagubljene nade. Predsjednik Vlade Zoran Milanović u ovoj godini je putovao svuda, ma najviše u Gunju. Sve se čini tako, jer svako malo eto ti njega u Gunji. Poplava je, dakako, kriva, a ne neki njegov naglo probuđen interes za slavonsku ravnicu.

Nije taj ljubitelj kulena i kulenove seke, a i da jest, k’o da mu daju na suhomesnato navaliti. Elem, ako je igdje premijer u godini na izmaku uredno putovao, onda je to komad Hrvatske koji je u poplavi nastradao. I svaki put je za tih posjeta ispalio neko biserje koje se pamtilo. Počelo je sve, ako memorija ne vara, onim Tom Cruise gardom na pramcu amfibije, sunčanim naočalama i kožnom jaknom, kano vojskovođa koji je došao tu da posuši sve u čas, ili makar da vodu razgrne na dva dijel k’o onomad Mojsije more. Nastavilo se verbalnim majstorijama, od koje će se jamačno ponajviše pamtiti onaj susret s Ljiljanom Jerković iz Rajeva Sela koju je pokušao uvjeriti da zna kolika je u nje bol što joj je kuća poplavljena, jerbo je i njemu, taman u isto to neko doba, pukla cijev doma u stanu. Mediji su ga razvalili, ali nije se dao smesti. On je nastavio odlaziti i ne čini se da ima namjeru taj običaj prekinuti, onako kako je, recimo, njegov portparol Nikola Jelić prestao, dok poslodavca prati po močvarnom tlu, kimati glavom u znak odobravanja baš na svaku premijerovu sentencu.

Ministar na skijama

Za reć’ pravo, tako je to putovanje često, da je već polako prestajalo biti interesantno običnom puku. No, zadnji je posjet pokazao da je grijeh ne pratiti ih, jer baš su ti odlasci premijerovi put Gunje blagotvorni neki trenuci, zbog kojih se čini da u svići još ima u’ja. Jer, samo je u Gunji premijer čovjek sa zrncem zdravog humora. Pa kad mu Ljiljana Jerković k’o starom prijatelju dođe pa kaže: »Ajde da pozdravim moju Puknutu Cijev«, šeret u nastajanju promptno odgovora: »Još uvijek mi se suši!«- Nemojte zezat. Kod mene se osušilo. Ajde, dođite pa vidite kako je – na to će ona. – Jel’ tu blizu – na to će on. – Na broju 12. Ako ne dođete, ne znate što vas čeka – rekla mu je ona prije nego su šotobraco išli vidjeti zašto se u Gunji poplavljeno suši, a usred metropole ne suši nikako.

Samo u Gunji je premijer i brutalno iskren, recimo kad priznaje poplavljenom puku da bi, da je na njihovom mjestu, on tužio državu. Ali, ako je išta bila slika za pamćenje, onda je to ona na kojoj su premijer i 76 godina stara baka Stana Zekić, slika na kojoj se njih dvoje srdačno grle onako kako se grliti i trebaju baka i unuk, ili stara mati i odmetnuti sin koji se kući, makar na tren, vratio. Ništa tu izrežirano nije bilo, ni njeno iskrena radost što joj u kuću dolazi čovjek za kojeg vjeruje da joj je obnovio kuću, ni njegova istinska želja da baku Stanu zagrli kao najboljeg prijatelja, a ne potencijalnog birača samo da fotografija za novine bude zgodna. Nije između njih stao ni BDP, ni frizura ministra Grčića, ni oporbeni jal, ni recesija, ni HUP, ni MUP. Ništa. Bili su k’o sami na svijetu, taman da se učini kako je onaj koji je na početku balade bio samo amfibijski ukras, s vremenom baš zbog svih tih putovanja postao čovjek s kojim bi vrijedilo sjesti pa udarit po slanini, da nitko ne vidi. Učinila je Gunja od premijera čovjeka od krvi i mesa. I to je i lijepo i dobro. Skoro, pa čudo neko. A nekako u isto to doba dok je Milanović hodao Gunjom, uhvatile su kamere ministra zdravstva Sinišu Vargu kako se službenim autom vozi podno inozemnog nekog skijališta. Čovjek je doslovno shvatio onu da ima automobil 24 sata na raspolaganju, zanemarivši hrpu lijepih običaja u zemljama valjane demokracije, zemljama gdje te glave košta kad na službenu karticu posudiš film u videoteci, ili kupiš pelene. Lako to, zaboravio je i da mu je u opisu radnog mjesta skrb o zdravlju naroda koji je toliko izmučen nevaljalom politikom i nevaljanim životom, da jedva čeka ovakve političke diletante da im poskida sve svece s neba.

Auto, šofer, kartica za benzin, vazda je to bio mokri san malih ljudi, stvar statusa, a ne stvar pameti. Samo, zaboravio je Varga još nešto – zaboravio je koliku i kakvu medvjeđu uslugu čini onom tko ga je na mjesto ministarsko i postavio. Nije valjda da je bahatluka toliko da ništa važno nije, ili je u njega vjera u ovu vladu i njen opstanka taman tolika da mu je jedino bitno razbaškariti se dok traje!?

Baka Stana

Vijest o Vargi došla je do Gunje. Premijer ju je komentirao, kobajagi oštro, ili samo tako da se Vargi nije dogodilo ništa. Tek je uplatio 3.679 kuna u državni proračun, 3.679 kuna troška od šofera i goriva, taman da se još jednom naruga svima nama skupa. Usred Gunje, tamo gdje se očito ćuti dobro, premijer je tako propustio blagdansku prigodu da pokaže ne samo da mu Gunja čini dobro, već da je tamo izrastao u junaka. Jer, da je Vargi iz Gunje pokazao izlazna vrata, tek onako radi nekih davno spominjanih ljestvica od morala, učas bi zbrisao s dnevnog reda i partizane i ustaše, i BDP i HDZ, i ovo i ono. Bio bi onaj kojeg Stana Zekić s pravom grli, onaj koji ne čeka povjerenstva, kabinete, stranačke konzultacije, već odluke donosi sam i odmah. Samo, nije se dogodilo. Nije još. U ovo predblagdansko doba legitimno je, naime, pobenavit skroz, podilkanit malo, vidjeti ono i što se inače ne vidi, vjerovati u ono u što se inače ne vjeruje. Čuda su legitimna neka stvar u ovo doba godine. Premijeru su izleti među ljude, istinske, prave ljude od krvi i mesa, činili dobro. Zato neka putuje i dalje u Gunju, ako treba neka cijelu Vladu preseli, samo da se čudo desi, i da od Toma Cruisea dobijemo poglavicu Puknuta Cijev, koja će svakog tko je Varga poslati promptno do vraga. Baka Stana taj je potencijal prepoznala. Vidjeti ga i kad betlehemsko svjetlo mine, bilo bi divota. Pravo čudo, dobrodošlo neko.