Zagreb, nema koji dan. Svačićev trg, sami centar, idealno da se prometno zagužva koje god da je doba dana. Da tog dana kaos bude potpun, krivo je cestarsko vozilo, i njih trojica u blještećim prslucima, koji dobili direktivu da krpaju rupe na novim asfaltnim slojem.

   Kao u nekoj novokomponiranoj pjesmi, kiša pada, a rupa se krpa. I marno momci to rade, svaki rupu posebno pregleda, utaba, pogladi. Nema veze što je vlaga i kiša i što će za mjesec, dva krpanje i opet biti nužno. U normalnim nekim danima idealno bi to bilo stanje da prosječni vozač, sasvim prosječnog automobila, skine par svetaca s neba samo za ovu prigodu. Jer, liberalni kapitalizam i sve što uz njega ide, ne dopušta čekanje u redu bilo kakve vrste, osim čekanje pred blagajnama trgovačkih centara. Ali ovaj put momci od asfalta samo su izmamili smješak. Jer kad u nas vidiš da se asfaltira, ti vidiš premijera!

   Nema, naime, ni koji dan da je našega premijera ozbiljno snervalo to što su se gradske vlasti odlučile u ovo predblagdansko doba baciti novi asfalt uzduž njegove ulice. Toliko ga je to iživciralo, da je javno, i bome s pravom, prosvjedovao zbog tog nerazumnog trošenja asfalta, odnosno novca. Što će novi asfalt, kad stari valja, kazao je. Odnosno, čemu brljati s novim asfaltnim slojem samo da se potroše proračunska sredstva za ovu godinu!? Dok su jedni brzopleto pomislili kako nam to premijer i opet besposlen jariće krsti, drugi su shvatili da pametnije nije zborio valjda od prošlih parlamentaranih izbora, i one pobjede koje se ovih dana spominjemo s tugom, i onih obećanja da se ne smije stajati na mjestu, da treba opravdati povjerenje i da će nam svima biti bolje. Nije bolje, ali je novog asftalta. Koji nam ne treba. Samo, nije premijer asfaltom crnim gađao gradske oce, već se zapravo asfaltnom metaforom dobacio sve do svojih posilnih ministara. Kako i ne bi, kad su, ko gradski oci, i oni čekali blagdanski prosinac da se razulare i bace na posvemašnji trošak svemu usprkos, krizi ponajprije.

Sumanuta kupovina

Tako je to u nas – ministri koji jalovo kroz godinu vode svoja ministarstva i koji godinu dana nisu u stanju planirano investirati u štogod valjano, čekaju zadnji mjesec u godini ne bi li sumanuto krenuli kupiti i naručiti što god stignu, samo da ispune proračunske planove i projekcije. Kažu, trenutno je deficit u državnom proračunu oko 9,3 milijarde kuna, a društvo bi na brzinu silom spržilo još 6,3 milijarde kuna, koliko su odavna »projektirali«, a ministar financija bi bio sretan da sprže bar miljardu i pol manje, uvjeren da je nedopustivo da se u zadnjem mjesecu naprave toliki troškovi mimo redovnog poslovanja i plaćanja zaostalih računa. Pa ih javno proziva kad ne može drugačije, a oni ga javno ne šljive za suvu šljivu, onako kako ga šljivili nisu ni kad im je kazivao da režu te svoje troškove u ime zadnjeg rebalansa. Milijarde i milijarde će se spržit. Vizualizirati ih možete kako vam drago, recimo, s obzirom na to da su blagdani u igri, možete zamisliti kolonu janjčića koja se kreće iz Zagreba put Rijeke, ili nepregledne nizove pršutića, ili na tone bakalara. Samo, tko je tu lud!? Bit’ će da je lud sistem.

   A sistem nije od jučer i sistem nije privilegij samo Vlade i ministara, već i gradova, županija, općina, pače i privatnog sektora poput, primjerice, velikih IT kompanija. Sistem je takav da vam na početku godine dodijele sredstva, da ste tim veći znalac ako se za veća sredstva izborite, a onda ste pravi pušioničar ako sva ta sredstva ne uspijete kroz godinu potrošiti. Ako ih niste potrošili gubitnik ste, nesposobnjaković i nikakav vizionar. A ako ste nešto namjerno uštedjeli, e onda ste, svega mu, maloumnik! Jer tu logika naših starih ne igra. Tu se ne špara da bi se sutra uložilo, jer takav model ne postoji. Tu nema kasice prasice u koju bi se nepotrošeno stavljalo, možda i oplodilo, pa sutra nanovo dijelilo za konkretne neke stvari. Po ovom sistemu, da bi sutra i bilo štogod od konkretnog, danas, najdalje sutra, valja kupiti tone tonera, nove printere i stotine oštrila za olovke, odnosno svaku uslugu i robu za koju nam natječaj ne treba.

   Ili, premijerski rečeno, kako se asfaltira ulica da asfalt ne propadne, tako se blagdanski raskošno pumpa deficit u prosincu da ne ispadne kako je netko tu nesposoban zaribao trošak kroz godinu. Ko štedi, ne vrijedi. Tako je to na državnoj razini.

   I da je barem tako i na onoj obiteljskoj razni, i da može svatko k’o država.

   – I, jesmo li potrošili proračunska sredstva za ovu godinu?

   – Jok! U plusu smo još nekih par tisuća kuna. Toliko nam fali da ispunimo proračunske planove.

   – Ajme, što ćemo sad!?

   – Sve ćemo – novi printer, novi trosjed, nove zavjese, a i gdjekoja svinjska polutka ne bi bila zgorega.

   – A da stavimo to sa strane, zlu ne trebalo?

   – Ne budali, nema šanse! Troši, nije ti ćaćino! Kupuj, jer ako ne potrošimo zacrtano, nema boga da nam dogodine daju toliko novca za arčenje.

Troši, nije ćaćino

To je, dakako, fantastika, jer se na toj prizemnoj razini proračun puni teškom mukom, a topi brže nego sladoled. Možeš na početku fiskalne godine zacrtat budžet kakav god, i opet će ga do prosinca nestati. Otići će lova na kojekakvu trivijalu – režije, hranu, mrvu higijene ili ne daj bože kulture, na toalet papir i sapun u školi, koji škola sama kupiti ne može. Od ulaganja u veće projekte davno se odustalo, a jedino što spaja Vladu i prosječenu obitelj je (ne)sposobnost da namakne štogod od EU fondova. U konačnici, ni kolektivno ni pojedinačno nećemo uštedjeti ništa – netko jer ga i država čini goljom, a netko jer ga samo valjano rasipništvo čini facom na državnoj razini.

   A opet, ne treba biti nezahvalan. Ako i ne razumijemo ništa, barem smo zahvaljujući sumanutom ministarskom prosincu vidjeli svog premijera. Tri godine smo mislili da, dok hoda, zemlju ne dodiruje, a ono skroz drugačije. Da je ne dotiče, ne bi se ukazao u asfaltnoj masi, odlučan u namjeri da zaustavi staru praksu. Hoće li on i njegov ministar financija uspjeti? Sve da i neće, bar se nećemo pretjerano nervirati kad ona tri momka u blještećim prslucima krenu nanovo rupe krpati

   Inače, onako uzgred budi rečeno, švedska manjinska vlada je pala nakon samo tri mjeseca, jer u parlamentu nije dobila potporu za proračun. Ne znaju oni, sve se čini, ni pola koliko, proračunati, znamo mi!