Jest da nas ne zanima ni što nam se preko plota događa, jest da nam je i region prevelik, Europa nedokučiva, a Amerika užasno daleko, ali ipak je i do nas nekako došla informacija kako je predsjednik SAD-a Barack Obama doživio težak udarac jerbo su republikanci osvojili Senat.

Analitičari su tim povodom pisali, primjerice, kako će republikansko preuzimanje Senata prisiliti Obamu da smanji svoj legislativni program i ograniči ambicije na izvršne uredbe koje ne zahtijevaju odobrenje parlamenta. I to kako republikanski Senat ima veće ovlasti kad je u pitanju proračun i kako bi mogao blokirati Obamina imenovanja na ključne državne pozicije. A i to kako će republikance ova pobjeda dobro pozicionirati uoči predsjedničkih izbora 2016. godine. Uglavnom, situacija taman takva da ti dođe da izdaleka pošalješ pismo potpore posrnulom predsjedniku. No, u isto to neko doba po tim nesretnim društvenim mrežama što ovaj svijet čine nepodnošljivo velikim globalnim selom, eto ti i snimke na kojoj isti taj Obama usred Bijele kuće pjeva s velikanom u kaubojskom šeširu. Willie Nelson i predsjednik SAD-a pjevuše »On the Road Again«. Ne da pjevuše, nego izvode to poput rutinera koji svaki dan pjevaju gdje stignu. Stari kauboj u iznimnoj je formi, predsjednik ima osjećaj za ritam kojeg se ni jači igrači ne bi posramili, a kad mu je još i supruga ušetala na pozornicu, shvatiš kako je ta frka s republikancima tek mlaka vodica. Život teče dalje, imao ti većinu u Senatu ili ne.

Propustiti priliku da zabiglišeš s legendom, samo zato jer si izgubio koji glas, bilo bi ljudski glupo. I bila bi šteta. Imati predsjednika koji se zna ljuljati u ritmu kako valja, a da pritom ništa ne izgleda kao isforsirani grč i jeftin propagandni trik, bome se iz ove naše pozicije male zemlje na brdovitom Balkanu čini kao nedosanjani san, san koji je dalji od norveških naftnih polja, švedskog socijalnog sustava i češke pive. Štono bi se reklo, pjevaj predsjedniče!

Smrtna zabrinutost

A dok je jedan predsjednik pjevao, smjerni i ćudoredni hrvatski puk potresla je vijest kako će na vatikanskom božićnom koncertu nastupati i Patti Smith. Jorge Mario Bergoglio, javnosti poznatiji kao Papa Franjo, baš je nju poželio čuti kako mu pjeva, i božićno ozračje učini još svetijim i svečanijim. Začudo, ili baš naprotiv, u njezinim stihovima, karijeri, životu, buntovništvu i otvorenu izjašnjavanju protiv katoličanstva, nije on vidio baš nikakvu prepreku da je zovne k sebi. Sve se čini da ovaj Papa prije svega u svakome vidi čovjeka, a onda i, zašto ne, čuje glas koji mu je baš po volji kad zapjeva. Nije uopće nemoguće da je možda i Papa »samo« čovjek koji ima potrebu zapjevati i zaplesati, pa da od života dobije i on i oni oko njega ono što život i čini da je nalik filmovima Franka Capre. Italija nam je tu u susjedstvu, idealna za šoping i liferovanja nogometaša sumnjive kvalitete, ali se ovaj potez Svetog Oca svejedno, iz naše perspektive, čini dalek, dalji nego li ista ona norveška naftna polja, švedski socijalni sustav, češka piva i, recimo, škarice Zlatana Ibrahimovića.

Štono bi se reklo, pjevaj, Sveti Oče! A dok je predsjednik pjevao, a Papa Franjo se spremao za pjev uz »grešnu« Patti Smith, u nas od pjesme ni p. Imamo mi zato kampanju za predsjednika. U toj kampanji se skidaju zastave s tvrđava pa naokolo nosaju poput plahti što su nam dane u miraz, kafeniše se po tržnicama, spominje narod koji će sigurno ovaj put izabrati pravoga, zaziva lupanje šakom o stol, program sažima u tvrdnju da onaj preko puta niti zna, niti može, niti hoće. Nova pravednost, razumna Hrvatska, Kurta i Murta. Sva vojnički kruta, smrtno ozbiljna, sva užasno zabrinuto za svoju sudbinu, sva željna ono malo moći zahvaljujući kojoj će se nanovo umrežavati, dilati usluge i tražiti protuusluge. Uglavnom, i opet će se hiniti smrtna zabrinutost dok se isisava i ono malo života iz podaničkih duša.

Nit’ pjeva nit’ svira

U ovoj zemlji čak ni predsjednik, koji je licencirani glazbenik, ne da ne pjeva, nego ni ne svira. Zapravo, ne da ne pjeva i da ne svira nego su za ovog njegova mandata, kroz ovu malu zemljicu prolazili svjetski znani glazbenici, a on nije osjetio potrebu da se s nekim od njih sastane, rukuje, pozdravi i tako pokaže kako ima života, karijera, talenata koji vrijede i više od drugovanja s paunovima s Pantovčaka. K vragu, Leonard Cohen je šetao tu pred nosom predsjedničkog osiguranja, i ništa. Štono bi se reklo, ZAMP-a mu kako je to moguće!? A opet, kad nije bilo vremena ni za predsjednički obaviti štogod drugo, kako će biti vremena za ovu »trivijalu«. No, ako već ne može spontano, može po zakonu i propisima. Mudar netko dosjeti se da datum od izlaska na prvi krug predsjedničkih izbora bude 28. prosinca. Tu negdje između bakalara i svinjetine s jedne strane, te purice i šampanjca s druge, smjestio se presudan trenutak za živote njih dvoje, troje, možda šestoro. Atmosferu neće trebati pumpati kad će atmosfera već biti tu. Šarene kuglice, iglice borova i jela, možda koja pahulja, kuhano vino, živahna glazba iz šarenih reklama što pozivaju na bezumno trošenje te smjerna »U sve vrijeme godišta« što će se pjevati po crkvama.

Nigdje doduše ni Williea Nelsona ni Petti Smith, a kamoli Hladnog piva, recimo. Nije to za nas, ali će zato, bude li potrebe, zapjevati kandidati ako ne koju Thompsonovu, onda neku staru, nekonfliktnu popevku. Bit će opet kako mi volimo; uštogljeno, lažno, pomalo jadno i poprilično odbojno, dosadno. Jer nikad i nismo tražili da nas vodi čovjek od krvi i mesa. Pa dok drugi pjevaju s velikanima kad god im se zato ukaže prilika, makar bilo samo zato da zacupkaju malo, u nas se pjeva tek kad se propjeva! E pa, propjevaj više, voljena zemljo, iz duše te ljubim, pa da i to riješimo! – Jedva čekam Božić. Ne zbog poklona, već zbog tog ugođaja – veli petašica svome ocu. Razumjeti o čemu dijete govori je lako. Objašnjavati joj kako će ugođaj ovog Božića uistinu biti »poseban« i nema smisla. Željeti s kompletnom obitelji umjesto kraj glasačkih kutija biti, recimo, u publici vatikanskog koncerta, posve je legitimno. Ali, daleko je sve to od nas, daleko k’o ona naftna polja, onaj socijalni sustav, ono pivo i one škarice a la Ibrahimović. Makar, i mi smo, samo što nismo, on the road again. Po tko zna koji put, i nimalo veselo.