Decooo! Decooo! Buši, neće da plate! Buši!- Nemoj, jebo te bog, nemoj!- Buši, hahahha, buši, hahaha, buši!- Stoj, platit ću, nemoj više, molim te! U konačnici nije Pavla Vujsića ni koštalo puno to da, u sjajnom uratku Slobodana Šijana »Ko to tamo peva«, prođe autobusom preko dedine njive.

   Sto dinara, ravno. Eto što čovjeku posve legitimno može pasti na pamet kad se spomene želja velikih naftnih kompanija da se odazovu pozivu naše Vlade, pa buše malo po Jadranu ne bi li našli naftu i ovu malu, sve nesretniju zemlju, učinili sretnom poput Norveške. Jer, em će se bušiti, em će nešto kruna, pardon kuna, završiti u našoj blagajni, em će budućnost naše djeca uvelike biti trasirana. Film je to, samo se još ne zna kojega je žanra. Može biti i komedija zbog koje ćemo se, dobro zbrinuti, slatko smijuljiti, a može bome bit’ i tragedija žešćih razmjera, jer mi smo tragičnome skloni. Nije spomen na Šijanov klasik jedina asocijacija na koju potjerati čovjeka može ono macho zadovoljstvo u ministra gospodarstva dok progovara o zemlji dembeliji do koje ćemo nošeni naftom doploviti. Makar, valja i ona da nikad u njega ne znaš misli li dok govori uistinu na naftu, ili se veseli nekoj novoj škrinji sladolednoj. Asocijacije, pače, mogu biti posve prozaične naravi, protkane sjetom i retrom. Recimo, spomenuti se može one lažne životne istine kojom su nas šopali naši stari, one da je sve legitimno u moru učiniti, malu potrebu svakako, a i veliku ako si dijete i drugačije ne može. More zna sve to apsorbirati i biti opet bistro, čisto i prozirno.

Jahte i viroze

U našoj maloj vali ta ‘istina’, da je naše more najbolje i najljepše na svijetu, još uvijek živi. Kuća je sve više, odvoda iz crnih jama također, ali je na snazi i dalje uvjerenje kako čišćeg mora od našega nema. Dobro, priznat će domoroci kako ponekad sve ovisi i o vjetru. Bolji je onaj što s brda prema pučini puše. Taj šporkicu odnosi. Onaj što puše put vale, taj je gadan i šporkicu donosi. I bude tu uz kraj svega, od oglodanog voća i povrća, do lažine obične, gdje koje sipine kosti, a katkad i kakvog kondoma. Zapravo, koji će vjetar puhati, i što će nam sve sa sobom donijeti, zna se već jutrom, kad susjed Frane nervozno počne šetati mulom. Na čelo nasloni dlan da mu sunce ne ide u oči, baci pogleda pedesetak metara u daljinu, a onda zabeštima. Nije se jahta sjajnih gabarita usidrila nedaleko naše vale tek tako, zbog prirodnih ljepota, već da smeće istrese u more, a kad dopliva do nas, ti vidi kako ćeš Poljacima objasnit koji to danas vjetar puše i odakle. A opet, ne treba biti ni prestrog, ćudljivost vjetrova što pušu je, ako ništa, obogatila izvanpansionsku ponudu naše male vale.

Tko zna zašto, možda je i zbog strujanja mora, ali svake godine ljetni pomladak pohara neka crijevna viroza. Svi su se na nju već navikli. Kako jednog stjera u kut, tako je oni drugi pomireni čekaju. Dan, dva i opet si zdrav k’o dren. Pače, pamti se, prepričava štorija o paru mladih Nizozemaca koji su dodatnu ponudu dočekali u veselju, uvjereni da robinzonski turizam u istom paketu daje i orade s gradela i mrvicu viroze. Je li to razlog zbog kojeg se domoroci ne kupaju pretjerano ljeti, ostaje za diskusiju. Činjenica, međutim, jest da im je ovaj listopad, sunčan i topao, došao kao naručen. Na plaži nikoga, jahte daleko, vjetar puše kako valja, a oni u moru. Ko to može platit! Samo, kad more bistri sve, što se ne kupaju i dok je viroze!? I zašto se žešće ne bore s jahtašima, odvodnim kanalima, crnim jamama, općinom koja im još vodovod nije dovukla, makar su ga platili?! Reklo bi se, navikli se.

Opravdan strah

Na bušenje se zato navikli nisu. I ako im pred nosom zamašete slikom platforme na dalekoj pučini, ako im spomenete bušenje porodičnog srebra, dignut će se na stražnje noge, kazati kako će nas to uništiti skroz, pokazivat će fotografije čistog mora iz 1965. godine, potpisivat će peticije, tražiti zabrane. Ekološka svijest probudit će se na naglo i skočit će pod oblake visoko. Boje se platformi, bušenja i stranaca k’o vraga. Kažu, uništit će im turizam, baš kao da ne čuju kako ministar turizma hoda naokolo i vabi turiste informacijom kako će festival elektronske glazbe zvan Ultra, trajati ne tri nego sedam dana. A tri na sedam razvući će i oni isti jahtaši što pred malom valom smeće odlažu. Boje se, ma zašto svega mu, kad još ni potomstvo naučili nisu kako se papiriće od bombona ne baca po mulima, baš kao ni opuške!? Hm, bit će da je valjan razlog za strah samo jedan. Ne boje se oni, niti se treba bojati platformi, stranaca što buše i bušenja, ako se po bijelom svijetu to isto radi uz najveće moguće mjere sigurnosti, tako da šetnji platformom fali samo vonj lijekova pa da bude poput apoteke. Strah je u nas opravdan jer se sami sebe s razlogom bojimo.

   Bojimo se korupcije zbog koje bi se mogli zaobilaziti propisi, bojimo se da taman toliko da nismo Norveška pa da novac od bušenja i nafte, umjesto za opće dobro i u korist potomstva, ne ode u privatne džepove, bojimo se da će običan neki puk ostati namagarčen i bez ikakve koristi, da ćemo dobiti more nafte, a izgubiti more turizma.

   Bojimo se starih navika, uvriježene prakse, činjenice da nas ima malo, ali smo zato mahom nalik onome što vjetar s mora nosi u našu malu valu, ljudstvo koje ne zna razmišljati zagledano daleko put naprijed, ali zna uprskati sve u ime svoje koristi. Vjerovati da će sve biti u redu, norveški čisto i uredno, makar to provodili naši momci, jednostavno je teško. I zato je platforma đavolska neka sprava, dok su crne jame i crijevna viroza tek nevolja koja s babljim ljetom prođe. – Decooo! Decooo! Buši, neće da plate! Buši! Buši, hahahha, buši, hahaha, buši! Teško da je Šijanu nafta bila na pameti, ali eto i djece i bušotina. I što sad? Tko je junak da kaže bušiii! Pače tko je junak da od Hrvatske napravi Norvešku!? Teoretski, može to svatko kad se nafte dočepamo. Praktično, mi ćemo i to garant, da prostite, zajebat.