U vrijeme kad su današnji 40-godišnjaci i 50-godišnjaci bili djeca, njihovi roditelji aktivna radna snaga u najboljim godinama, a djedovi i bake lucidni mudraci spremni sve ono najbolje što su naučili za život prenijeti djeci, znalo se da se svako toliko iz grada ide na selo. 

Išlo se da bi se štogod oko kuće radilo, išlo se da se skupi štogod domaće spize, ili se jednostavno išlo pa divanilo sa starcima željnima i djece i unuka. A kad si unuk, onda je sve veliko – i didova kapa, i cviker tankog okvira za koji se čini da je i Bombaški proces vidio, i stara kredenca, i one kocke šećera u njemu, koje je baka vazda imala da njima razveseli djecu na užas mladih majki, uvjerenih kako šećer samo zube kvari. Ali, kako baka pamti i vrijeme bez šećera, gorko neko, onda joj ne možeš zamjeriti. Šećer, brašno, ulje. I eto ti u čas spomena na doba kada nije bilo ni jednog, ni drugog, ni trećeg. Priča o siromaštvu kojeg su starci prošli bila je valjda ona moralka koja je klince trebala naučiti da budu i marni i zahvalni na svemu. Jer, nekad je bilo teže.

 Milijun prigovora

U emisiji Hrvatskog radija »Izaberi zdravlje« Sanja Musić Milanović, voditeljica Odjela za promicanje zdravlja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, kazala je i to kako je crni kruh zdraviji od bijelog. Istina živa, ma dida Šimun garant bi na ovo ljutito frknuo pa joj, ako ništa drugo, ispričao ovu priču s početka teksta, priču o crnome koji mu se popeo na vrh glave, i bijelome koji je bio sladak poput torte. A onda bi, da je moguće, možda njih dvoje sjeli podno stare murve pa na dugo i široko raspredali je li to zubi u naših staraca nisu propadali zato što su svega bili gladni, ili zato što su se zdravo hranili. Tko zna gdje bi ih priča odvela, ma sve se čini da bi svatko tu ostao na istome.

 Mjesto za parking

Samo, u isti taj dan kad se narod bavio kruhom baš kao da smo savršeno uređena zemlja koja još samo treba riješiti problem pretilosti, drugih je nekih igara bilo na bacanje. Recimo, igre s parkingom u ministra okoliša i svega zelenog Mihaela Zmajlovića, činjenice da je njegovo ministarstvo, umjesto 61.000 i sitno kuna, za parking 17 autića arčilo 610.000 i sitno kuna, i to iz čista komoda. Teško je, naime, biti ministar a da nemaš u svakom trenu slobodno mjesto za parkiranje. No, kazati kako je i taj preplaćeni parking dokaz da se ministarstvo mora seliti u toranj u kojem će se ministar moći po potrebi i raskošno saprati, vrhunski je bezobrazluk i cinizam, gorka šala na račun puka puno gorča od tog nesretnog spomena crnoga kruha. Ili pak, kad ste kandidatkinja za predsjednicu k’o Kolinda Grabar Kitarović pa kad se zapetljate toliko da više ne znate jeste li u radnom odnosu s NATO-om ili uopće niste. Jučer kandidatkinja suzu pušta za svojim NATO šefom od kojeg se oprašta, a danas iz samog središta »bivše« joj tvrtke stiže depeša da nikakvih suza nije bilo, već je u igri neplaćen dopust dok je kampanje. Vjerovati kako će biračko tijelo popušiti baš svaku izgovorenu također je vrhunski bezobrazluk i cinizam, gorka šala na račun puka, stoput gora od spomena crnog kruha koji zdrav život znači.

U samo jednom danu bilo je tako i zerica kruha i puno i previše igara, pri čemu valja znati da je u nas svaki dan došao takav, ili još malo gori. Što bi samo rekao stari Šimun da je još živ i da su ga u jednom jedinom danu napali i Zmajlović, i Grabar Kitarović, i savjeti za zdrav život, sve van konteksta i dodira sa stvarnošću? Garant bi, snervan, promptno ugasio i radio i televiziju, nabio kapu na glavu, pa krenuo u dugu samotnjačku šetnju, željan mrvice tišine, i uvjeren da toliko jalovih informacija nikome ne čini dobro. Baba bi mu vikala da ne budali, ma za ludu. Jebo vremena kad turte ljudi ni u kolaču više ne vide, kazao bi sto posto, i ne bi nimalo pogriješio.