Zagreb je jednostavno imao tu sreću da mu se dogodi Tito a la Milan. Ostali su tražili svoga Jožu, ali ga našli nisu, jer kerumi i baldasari daleko su od velikana
Prvo je pred mikrofone, u gluho doba noći, morala Sandra Švaljek. Mora, kad je sad v.d. gradonačelenice. S nogu je tronuto poručila: »Važno je da Grad funkcionira!« Onda je dan poslije pred mikrofone stao i onaj koji bi rado bio gradonačelnik umjesto gradonačelnika, SDP-ov Davor Bernardić. I on je smrtno ozbiljno kazao: »Glavno da Grad funkcionira!«. Ako su svi ti uskoci i punskoci i široke mase, isprva i mislile kako je uhićen tek gradonačelnik Milan Bandić s 11 suradnika, taman da ih ima apostolskih dvanaest, čini se da su se prevarile. Jest uhićen Bandić, ali je, sve se čini, dušmanski napadnut Grad! Sva je zato sreća da Grad funkcionira. A to znači, kako je lijepo u gluho doba noći pojasnila i Švaljek, da će se smeće odvoziti, da će tramvaji voziti, da će se gradska svjetla uredno noću paliti da bi se jutrom gasila. Građanstvo je imalo zašto odahnuti. Važno je da Grad funkcionira. Dan nakon nedjelje poslije koje više ništa neće više biti isto, sve se na prvu činilo normalnim. Susjed Božo od ranog je jutra užurbano hodao kvartom, u kratkom rukavu, prkoseći i kalendaru i temperaturi. To je normalno i tu se ništa uhićenjem promijenilo nije. Autobus ZET-a na liniji Lanište – Glavni kolodvor uredno je stigao na stanicu točno u sekundu. Ali šofer se činio nervoznijim nego inače.
– Nemate sitna!? – Nemam – kazuje putnik, misleć’ kako je to i 50 kuna došlo krupan neki novac. Novčanica krupna, ali je zato ostatak što ga je šofer vratio putniku bio sitan, nikad sitniji. Dvadeset kuna sve po 50 lipa!? To nema što drugo biti nego protest Holdingovih djelatnika, prezir prema svakom sumnjivom licu, svakom za kog se čini da ne žali baš ništa što su Milanu zakucali organi na vrata. Dolje svaki ignorant koji misli da je u pitanju tek jedna velika, i 11 manjih ljudskih sudbina, a ne kuži da je napadnut – Grad!
Jest krao, ali je i nama dao
Istog dana su kasnili i vlakovi iz okolice, recimo oni što iz iz Dugog Sela idu put Zagreba. Nije baš da Bandić drma i Dugim Selom, ali nije nemoguće da je u pitanju neka solidarnost lokalnih službenika i namještenika, ona zbog koje je izvjesni ugostitelj, protestirajući zbog hapšenja svoga prijatelja, malo zatvorio objekt, da bi ga ubrzo opet otvorio. Ali, ako je suditi po brojnim djelatnicima hortikulturnog Zrinjevca, koji su, svemu usprkos, sadili nove cvjetiće naokolo Bandićevih fontana, reklo bi se ‘ladno – njega nema, ali sve je isto. Elem, bilo je taj dan poslije i razloga da se u funkcioniranje Grada sumnja i da se u funkcioniranje Grada vjeruje. Funkcioniralo ili ne, i za jedno i za drugo zaslužan je i opet bio Bandić.
Gužva na cesti!? To je jer nema Mikija. Nema gužve na cesti!? To je zato jer je Miki sve dobro organizirao. Ne čudi onda da je virtualna podrška uhićenom poteštatu rasla iz trena u tren. Jer kako lijepo reče jedna od upečatljivijih poruka podrške – jest krao, ali je i nama dao! Istini za volju, nije se još među navijačima nitko sjetio parafrazirati i onu »dok je bilo Tita, bilo je i šita«, ali tko kaže da neće. I ova da je krao i nama dao za početak je dovoljna, dovoljna da svima bude jasno kako nije to uhićen običan neki gradonačelnik, već Titova replika! Razlike su minimalne. Recimo, nije pudlica, nego je zlatni Rudi, kojem samo Bobi fali. Nije kubanska cigara, nego je branje mahuna, što god to na jeziku dvanaest apostola značilo, ali je zato ista deviza – možda je i mrknuo štogod, ali je, brate, i nama dao! Dao nam je besplatne udžbenike, taman da se roditeljstvo trese što će dogodine i kako će. Dao nam je i nove škole, pa se sada djeca boje da će ih iseliti iz njih jer gradonačelnika nema. Evo i sedmogodišnjaci pitaju zabrinuto očeve i majke: »Zašto nam zatvoriše gradonačelnika?« Nije doduše baš svakom dao posao, niti se baš svakom prenamijenilo zemljište, jest doduše i da se sve radilo našim novcem, ali tko je bezgrješni junak da potegne prvi kamen, da kaže kako baš nikad, ali nikad nije dao na korištenje službeni svoj auto nekoj lijepoj ženi!? Dobro, Tile je flertovao s veličinama poput Elizabeth Taylor, ma ovdje se samo nije imalo kad i do toga doći.
Ovaj narod, što god sad kandidati za predsjednika govorili, nikada Tita zapravo prežalio nije. I oni koji ga nisu smatrali svojim sinom, sanjali su dan kad će imati nekog njemu nalik, da ga u zvijezde kuju. Svaka generacija, svaka grupacija svoga Tita ište. S ocem domovine, odnosno prvim predsjednikom, to jednostavno nije uspjelo, možda i zato što se suvereno, umjesto na svih, u startu nameračio na njih samo dvjesto kojima vrijedi štogod dati. Princip je, međutim, vazda isti, filozofija naša palanačka je ista, želja da nas netko zadovolji sitnim da ne bi mislili o krupnome, je uvijek u nas velika.
Tražili Jožu
Zagreb je jednostavno imao tu sreću da mu se dogodi Tito a la Milan. Ostali su tražili svoga Jožu, ali ga našli nisu, jer kerumi i baldasari daleko su od velikana. I zato je virtualna žal tolika, zato što sad valja sve ponovno, ako već gradonačelnik trijumfalno ne dobije i ovu bitku, pa se vrati jači nego ikada u ured, u legendu, u pjesmu, udžbenike i naše živote, ovisne o redovitom odvozu smeća. A dok se rasplet čeka, ponosa je i prkosa toliko da s usta samo što poletjelo nije – Zagreb, nepokoreni grad! Glavno je da grad funkcionira, kazala ja Sandra Švaljek tronuto, u gluho doba noći. Do nje je stajao Slavko Kojić, čovjek lijepo uzgojene Clooneyevske brade, i nije govorio ništa takvoga. Zašto i bi. Njemu je jasno da ništa nije od jučer i da su knjige i filmovi davno to opjevali, tu potrebu ljudsku da slaže rečenice koje počinju sa »Svi smo mi…«. Elem, mjesto radnje recimo neko brdo, može Medvedgrad. Na brdu bivši državni tužitelj i onaj aktualni. Stvar je konspirativne naravi pa govore na njemačkom.
Prevedeno, to hoće reći da je ovaj bivši pokazao rukom na Zagreb i kazao – Das ist Milan! Sad još da Kinezi kupe filmovanje priče o beraču mahuna, onako kako su kupili uradak »Valter brani Sarajevo« i to je to, šit pogolemi.
