Usluge kremiranja i ukopa poskupjet će 30 posto. Kraj svega »lijepoga« što nam se događa, vijest je prošla prilično nezapaženo. Iz nekoliko razloga.

  Jedan je vjerojatno onaj da se ne tiče baš cijele zemlje to što u Zagrebu pokop poskupljuje, a drugi je vjerojatno taj što cijena te i takve usluge vjerojatno interesira samo one koji su zašli u godine kad i o tom razmišljaju. No, Zagreb je taj koji diktira trendove, pa kako su se u Zagrebačkom holdingu sjetili da »cijene grobnih usluga do sada nisu bile usklađene sa stvarnim troškovima«, lako je moguće da se toga dosjete i po drugim središtima.

  Ušparati za života barem toliko da se djeci ne bude na teret kad se parti na onaj svijet, bila je vazda ultimativna zadaća u našega svijeta. Novci za sprovod i kakvo takvo grobno mjesto, bilo je važnije i od toga da se nahrane gladna usta. Vjerovati da nam roditelji i dan danas imaju sa strane neki crni fond za tu nevolju, neke novce skrivene u nekom skrivenom kutku, posve je opravdano, samo nije to nešto o čemu se za ručkom priča. Čak ni kad usluga poskupi za 30 posto. To je tek da se eventualno izmoli koja sočna psovka pa u tišini povisi mjesečni samoharač. Jer, djecu valja poštedjeti troška.

Kopačke o klin

  Ovo je zemlja u kojoj se sve brže stari, samo što starost nije privlačna treća dob iz reklame za gebis, nije vrijeme za sentimentalno svođenje računa ni za prebiranje po uspomenama, za veselje s unucima. U nas je starost, recimo, kad djed po cijele dane grozničavo traži posla za 40-godišnjeg sina koji, još uvijek, živi s njima. Razočaran u činjenicu da posla nema niti u tvornici u kojoj je zaslužio mirovinu, onoj koja je nekad zapošljavala par tisuća ljudi, a sad posla nema ni za njih stotinu, navečer uzima olovku i papir, pa računa. Računa prihode i rashode, crta kada će mu isteći zadnja rata od kredita, zbraja troškove od prehrane i račune od režije. Puše, češe se po glavi, jer on bi da je plus, a kako god računa, samo minus izlazi. A kad mu kažeš da ne dramatizira, da mu je imbecilan strah da ćemo bit gladni kruha k’o on onomad nakon rata kad su ih šopali Trumanovim jajima, skida te s dnevnog reda ‘očinskim’: »Ništa ti ne znaš.«

  Nema ništa gore nego kad otac potomku kaže da ništa ne zna. A zna sve. Zna da i sam zbraja navečer račune, crta kad će mu isteći zadnja rata od kredita, zbraja troškove od prehrane i račune od režija. Zna da je gadno, zna da može i gore. Jedina je zapravo razlika između njih dvojice ta što ovaj mlađi vjeruje da za sve još ime vremena, dok onaj stariji ne dvoji kako vrijeme samo što isteklo nije, i to ne zbog bolne prostate, već zbog svega drugoga. Pa kad mu supruga kaže da su joj papuče stare, raspadnute, i da bi morala kupiti nove, nema on problema s tim da joj lakonski odgovori: »Stari smo i mi! Ne treba ti novih papuča«. Dovoljno da se rasplače najprije ona, a onda, da nitko ne vidi, i on. Nešto je tu otišlo posve u krivo i nije to ono za što smo se borili. Kad se mladost i starost nađu na istoj strani barikade, to ne može biti dobro. A evo ih, recimo, kako se trude uvaljat kome god svoj komad starine u besperspektivnom kraju, po kakvoj god cijeni, samo da se vrate dugovi i da se krene, po tko zna koji put, ispočetka.

  U Sisku su radnici izišli na ulice. Kad ih gledaš, vidiš da tu ima različitih godina, a jednako starih lica. Svi kao da imaju pedeset i koju, a gorih godina od tih nema. Izgubit posao u toj dobi znači da ćeš sutra obijati vrata kojekakvih poslodavaca, a oni će te ispraćati van uz drugarsko tapšanje po ramenu i napomenu kako im starkelja ne treba. Još će, najčešće, dodati kako mladog svijeta da im crnči vazda mogu naći više, i platit ga manje. U nas se s pedeset i kojom kopačke vješaju o klin, bili u snazi ili ne bili, bili u najboljoj formi ili ne bi li. A kad među starce uđe onaj s pedeset, još starijim bivaju i oni od 60, 70, 80 i oni od 20 i 30. Svi smo sazreli taman da navečer zajedno buljimo u sapunicu – oni koji djeci ne mogu ostaviti ništa i oni koji starcima svojim ne mogu dati ništa. Nešto je tu opako pošlo u krivo. Bit će da onaj nauk kako valja samo šutjeti i raditi, pa će sve doći na svoje više ne vrijedi ama baš ništa. A bila je to, iz generacija u generaciju, uporno neka ostavština.

Minus i plus

Nemar za starije prikrivena je eutanazija, kazao je prije koji dan Papa Franjo prigodom Dana starijih osoba. Na Trgu Svetog Petra pričali su stariji o svojim tjeskobama, teškoćama, ali i o radosti starenja. Tko zna je li Papa za svog obraćanja imao na umu i mladost koja je ostarjela prije vremena, recimo one ljude u najboljim godinama koji zazivajući spas sisačke rafinerije, zazivaju i spas svojih obitelji, svoga grada, života. Možda i jest s obzirom da je rekao i ovo: »Odbacuju se djeca, odbacuju se mladi jer nemaju posla, odbacuju se stariji pod izlikom da se čuva ‘uravnotežen’ gospodarski sustav, u čijem središtu nije čovjek nego novac.« Pojednostavljeno rečeno, starost, mladost, svejedno je. Elem, u metropoli su usluge kremiranja i ukopa skočile za lijepih 30 posto. Ako niste, bože me prosti, zainteresirana skupina i neće vas se to pretjerano dojmiti. No, ako ste stara škola, ona koja će se odreći svega samo da djecu i tako ne baca u trošak, onda će vas jamačno biti strah da se i u vašoj maloj zajednici ne sjeti netko obračunati realne troškove ispraćaja na onaj svijet. Rekoše radnici sisačke rafinerije kako se od zraka živjeti ne može, pa sve da je najčišći na svijetu. Gladan si od njega, koliko god da ga gutaš. To je istina koju valja znati, bez obzira jeste li ekološki čistunac, zagovornik profita, loš ministar, ili član stranke željne vlasti u izmučenoj sisačkoj županiji. Od zraka se ne da živjeti, u zemlji u kojoj je luksuz otići i na onaj svijet. A mi stariji nego ikad, zarobljeni u nedokučivoj jednadžbi satkanoj od velikih režija i još većih troškova što vazda daje minus, ma koliko sanjali plus.