Na malim ekranima Piramida. Sve se čini isto kao i prije šest godina, čak i ljudstvo u publici, ono koje sjedi iza natjecatelja, pa frenetično plješće. Vrijeme kao da je stalo. Kako se nije mijenjala scenografija, tako se nismo mijenjali ni mi.

   Možda je tek cijena telefonskog impulsa, onog bez kojeg ne možete glasovati za svog favorita, drugačija nego onomad. A opet, možda je sve posve drugačije. U prvoj epizodi tako, od premijera prezreni Slavko Linić hametice je porazio svoje konkurente. Druga epizoda je bila i veće čudo. Pobjedu je, s ogromnom razlikom pred konkurentima, odnijela, ni manje ni više, nego bivša premijerka i predsjednica HDZ-a Jadranka Kosor. Bilo joj je drago. Nije to pokušala ni sakriti. Bilo joj je drago toliko da je unaprijed najavila žestok dvoboj sa spomenutim ex ministrom financija.

Jer, svašta mu je oprostila, ali onu usporedbu s muhom koja leta amo, tamo, i na svašta, nije. Jadranka Kosor je sve do ove Piramide mahom bila ona koja gubi izbore. Kad god bi narod o njoj glasovao, redovito joj ne bi dao naprijed. No ako je suditi po televizijskom formatu baziranom na premisi da se političarima dade da rade što i inače, da govore o svemu i svačemu makar pojma nemali o zadanoj temi, narod bi sada itekako honorirao Kosor, samo da je na kakvoj listi. Pritom, uzorak ispitanika uopće nije mali, slušalicu u ime glasovanja digne oko 5.000 gledatelja, a kako bivša premijerka ne pripada ni jednoj stranci, nije tu bilo glasačke mašinerije da za nju, pod prisilom, glasa. Što se to dakle, promijenilo, da su nam na naglo mili i ona i Linić!?

Drito u srce

Jest, govorila je k’o Sveto pismo, recimo onda kad je na temu škotskog referenduma pametno ukazala na potrebu da učimo iz te škotske kampanje kako protivnika valja uvijek poštivati, čuvati njegov integritet, a ne da ga svehrvatski gazimo nemilice, cipelarimo. Pogodila je narod u srce i kad je kazala da valja slušati što ljudi govore, a govore, kako reče, da im se političari gade i da ih ne mogu više gledati. Pogodila je kad je rekla da narodu treba dati priliku i da bira i da smjenjuje. A ako je išta bilo simpatično, onda je to trenutak kad podsjeća kolegu i takmaca Branka Vukšića kako su i on i ona, s velikih političkih visina jednostavno otresli na tlo. Na to je on krenuo nešto petljati o tome tko je pao s veće visine, no ona se na to samo znalački smješkala. Ma, što god da je govorila, neće baš biti da je presudno bilo. Jadranka Kosor odnijela je pobjedu, valjda prvu u životu izborenu glasovanjem puka, retorikom koja je sve, samo ne nova i pretjerano drugačija. Dan kasnije zastupnici Hrvatskog sabora vježbali su neki sličan izričaj. Glasnice su se trošile ni manje ni više nego na premijerov izvještaj o stanju nacije. Milanović im među ostalim reče kako će nam se »upornost i strpljivost isplatiti«, spomenuo je i bivšu vladu koja je »zidala gospodarske kule od pijeska koje su se naprosto morale rasuti«, pa prozvao one kojima je »draže vjerovati u teorije zavjere nego u zdrav razum«.

   – Građanima nije do vaše poezije – uzvratio mu je na to Tomislav Karamarko, oporbeni vođa očajne retorike, očito uvjeren da je poezija opijum za narod. Riječi su njegove tekle, hmm, »piramidalno«, a kad je tako, onda je logično da Karamarko zna što narod misli i čega je narodu dosta. Zna on da je premijerovo izviješće »farsično, puno iluzornih projekcija i utopije«, a zna i da je građanima Vlade uopće nema, ili ako je već ima, da onda ništa ne radi.

   Vratite mandat narodu, bacio je rukavicu Karamarko premijeru, da bi, dakako, sve garnirao spomenom izdaje nacionalnih interesa te moralnom, materijalnom i političkom devastacijom hrvatske države.– Hrvatskoj treba Vlada koja će biti dio rješenja, a ne ključ problema -poručio je, baš kao da maloprije poeziju svake vrste nije popljuvao. Pitanje se nameće samo od sebe – kako bi premijer i vođa oporbe prošli da se kojim slučajem nađu u televizijskom studiju, u brbljivom showu? Garant nikako. No, to ne bi bilo zbog šuplje retorike, kad se ona zapravo i traži. To bi bilo zato što još uvijek nisu bivši! Jer, u nas se samo bivši vole i njima se sladostrasno daje ruka da se sa zemlje podignu na noge. Za narod koji u nevoljama grca, politika je, eto, ponajprije pitanje srca. I milosrđa svekolikog.

Ostavština bivših

I Martina Dalić je odnedavno bivša. Sama je tako htjela. Dozlogrdilo joj da je HDZ-ovsko društvo ne sluša dok zagovara rješenja od kojih bi nam možda moglo biti bolje. Dade se sada ženi stroga pogleda nabijati koješta na nos, spominjati kako je i sama bila ministrica a nije reagirala, kako je odavna odabrala očito krivo društvo, kako sigurno ima neku drugu gažu u džepu. Samo, sve to nije ni do koljena činjenici da nikad nije bilo bivših, onih što odlaze, a da su nam pritom ovoliku ostavštinu ostavili. Otići, a prije toga reći kako najjača oporbena stranka sa sobom na vlast neće donijeti ama baš niti jedno rješenje, velika je stvar. Da nije velika, ne bi se drugi, ako ne i treći ešalon HDZ-ovaca toliko upinjao, poput kakva prevarena muža, dokazivati da je otišla da im učini štetu, i to zato što radi za drugoga. No, hoće li nama otvoriti oči njeno priznanje da u HDZ-ovoj maloj tvornici crvenih i crnih nema lijeka za aktualno stanje? Neće, dakako. Preći ćemo preko toga lakoćom kojom smo prešli preko izjave Željka Rainera da HDZ njeguje tržišno socijalni pristup(!?) gospodarstvu, i čekati Piramidu. A onda, kad tamo Martina dođe, mi ćemo joj vjerovati i voljeti sve što je rekla i kazala. Bit će mrvu prekasno, ali ipak.

Ono što je u sabornici bezobrazno mlaćenje prazne slame, u TV studiju se pretvara u pjev kojeg želimo čuti. Možda će baš zato glasačko tijelo jednog premijera maknuti, a drugog ustoličiti da bi ga onda makli, pa da oba konačno mogu biti dio naših života kad se pred kamerama, igre radi, pofajtaju oko tema o kojima ne znaju bogzna što. Drugog nekog logičnijeg rezona zašto nam se sve ovo događa, zašto je sve šuplje i besperspektivno, zašto je svaka nova postava gora od prethodne, baš i nema. »Hrvatska ne može podnijeti još jednu nepripremljenu vladu koja se bavi sama sa sobom i zadržava na površini problema«, kazala je Dalić. Piramida od zemlje, ili zemlja za piramidu, jedva je čeka dovabiti u studio. Infotainment je naša furka.