Djed je bio poprilično ozbiljan lik. Odijelo iste boje, na glavi kapa, za čitanje naočale sa pozlaćenim okvirom, za ručak obavezno juha, a za nauk unucima i unučicama vazda neka teška životna istina. Nedjeljom na misu, u podne se prekrižit’, pazi da rodi pšenica i vinograd, pršut u konobi da se ima za doktora. Škrta zemlja, memorija što pamti i rata i gladi, nisu ostavljale puno prostora za šalu i pošalicu. Djed je život shvaćao posve ozbiljno. A kad si unuk ili unučica, djeda pamtiš baš takvog, odavna formiranog i ozbiljnog. A kakav je bio kad je bio dijete, klinac, momak!?

   – Znaš li ti da je djed volio gudanje!

   – Što je volio!?

   – Gudanje!

   Već sama veza djeda i bilo kakve igre, pače sporta činila se čudesnom. Momci bi se skupili na ledini dok su blago čuvali, dlaku kravlju slijepili u loptu veličine teniske, uhvatili svaki po štap, pa udri onako kako se danas udara na utakmicama hokeja na travi. Djed je, priča se, bio vraški talent. No, nije to bilo doba kad su skauti šetali kršem u potrazi za hokejaškim Lukom Modrićem, niti doba kad su se klizališta otvarala i uz more jer u Zagrebu ima Medveščak, niti doba kad su vispreni poduzetnici i turistički radnici išli naokolo i od ledina radili velebne travnjake na kojima će turisti moći igrati hokej, prije nego skoče u bazen financiran poticajima. Zapravo, kanilo je garant i ono ministarstvo turizma iz djedova doba izgraditi na desetke travnatih kompleksa na kojima će se trenirati duh i tijelo, ali je garant sve zapelo u realizaciji, odnosno na parama. A kad nema idealnih uvjeta za igru, onda nema druge nego baciti štap od gudanja u duboku draču. I tako se dida uhvatio ozbiljna posla, života uglavnom. I sin mu se uhvatio ozbiljna posla. Bilo je to lako. Završiš školu, a posao te čeka. Jest, doduše, trliš je bio u pitanju, radno odijelo, varenje, brušenje, limovi, proizvodni neki pogon iz kojeg je izlazio konkretan proizvod pa još takav da novine o njemu pišu i da se svijet njemu čudi. Proizvodu, dakako, ne trudbenicima koji su ga napravili. Sve je nekako bilo i lako i uredno u te srednje klase. Činilo se, ne da se nikome iz nje ni izlaziti. No kako su mu djeca rasla, tako se njihovom ćaći, a sinu djedovom, sve češće znalo uz dubok uzdah omaknuti: »E, kako bi’ ja samo bio dobar igrač golfa! Ja bi’ to igrao, čudo jedno!«

Vapaj za golfom

   Nikada se, doduše, nije razjasnilo bi li on da je golfer onako, iz dokone razonode, da ima džemper preko leđa onako kako ga je za zlatnog svog doba na brodicama nosio Sanader, ili bi ga igrao majstorski, toliko da naplati golfom svu svoju muku i trud što ga sa sobom nosi zacementirano bivstvovanje u srednjem sloju. Da zbuni i selo i općinu posve, nekad bi osim ovog s golfom, kazao i kako bi bio odličan profesor likovnog odgoja, no brzo bi se vratio imaginarnim rupama, štapovima i ledinama, onim istim ledinama na kojima mu je otac gudanje prakticirao, amaterski, vazda amaterski. No, vapaja za golfom za njegove mladosti nitko čuo nije, livade nitko nije htio ravnati u ime horde golfera turista, pa je ostao vjeran onom ozbiljnu životu.

   Tračak nade dogodio se, doduše, nema dugo, kad je ministarstvo turizma slobodne nam domovine htjelo tu domovinu probušiti kao švicarski sir, da se golf igra baš posvuda. No, sve je ostalo na inicijativi. Njemu i nije previše zbog toga žao, onako kako je žao velikim novinskim magnatima i promicateljima svakovrsne inicijative. Jer, znao je on da je golf da ga se igra, recimo, na kakvom Sinjskom polju, kad već kupus na njemu ne sadimo, a ne povrh glave Dubrovčana. A i ta brojka od 200 milijuna eura bez koje smo navodno ostali jer golferi putuju tko zna gdje umjesto k nama, nije mu se činila ništa više važnom od pustih milijuna, koliko ih u blagajni državnoj nema otkad su ugasili onaj njegov proizvodni pogon. Dapače!

   Uglavnom, do zvijezda se u ovim krajevima nije moglo gudanjem, nije se to dalo ni preko golfa, ali su zato muškarci u trećem koljenu ove priče, barem dio njih, uvjereni kako to malo starine, te propale kamene kuće, ta zemlja koja ni kupusa ni golfa nije bila vrijedna, ipak vrijedi nešto. Pa da je se proda, pa zaradi, a što će se na njoj kasnije graditi i pod čijom zastavom, i nije njihova briga. Skoro pa tipično hrvatski, iskra poduzetništva u njih se zapalila u kvartovskom dućanu! E da, kvartovski dućan, mladi poslovođa koji tu vodi posao u ime strica od tetke, riječ na riječ i ovlaš poznanstvo koje nije moglo ne uroditi plodom.

Gospodarsko ništa

   – Ti se ono vrzmaš među važnim nekim svijetom. Gledaj, ovo ti je plan zemlje što je moji imaju tu kraj Zagreba, zemlje idealne za gradnju poduzetničke zone. Sve što treba je pogurati to malo. Poguraj i postotak je tvoj – blagoglagoljio je mladi poslovođa.

   Zalud skepsa, zalud objašnjenja da možde to ne bi trebalo tako, da se ne može, kad je na tisuće kvadrata »garantiralo« na tisuće eura. Sama je božja providnost htjela da se iz kvarta i dućana otišlo na vrijeme, a bome nije nesreća ni to da su sve te poduzetničke zone u nas od gospodarskog čuda lagano postale gospodarsko ništa, pa funkcionira gdje koja i nitko ih više ne spominje u kontekstu oporavka, investicija i radne snage. No, klica je zasijana.

   – Stari, ajmo mi prodati staru kuću na selu. Ma, što kuću! ‘Ajmo skupit’ sve iz sela na gomilu pa prodat’ kompletno pusto selo kakvom bogatom Rusu ili Amerikancu da u njemu gradi turistički kompleks. Eno mu i ledine da se golfa igra i bazene gradi. Nema veze što je zaleđe i što je vlasništvo komplicirano. Danas je zaleđe in! – evo veli prije koji dan ovaj treći u nizu.

   Ne da se stari, zna on kako to sa snovima i privrednim čudima u nas ide, a mulac jaše ako ne na primjeru sela Jakovčićeva, ono na »bajci« o šibenskom Zablaću u kojem bi, pišu novine, u idućih nekoliko godina trebalo niknuti novo naselje za oko 2.500 stanovnika, jer će švicarski investitor uložiti 1,5 milijardi eura. Zemlju su već pokupovali. Bit će hotela, hostela, vila, vrtića i crkve. Ne moš’ bez crkve.

   Ne vidi on kako se krug lagano zatvara tamo gdje je sve i počelo, na livadama djedova djetinjstva. Stari zato šuti, a onda, poučen vladinim naukom, pomlatku odgovorio twitteraški rezolutno.

   – Kume, ne da mi se, pače neda mi se!

   Nije da je psovka, al’ nije ni daleko.