Tri dana su bila dovoljna. Tri dana nepažnje. Tri dana starog godišnjeg. Tri dana nesmotreno okrenutih leđa.– Ajme, jesu li ovo srušili Paromlin!? Gdje je dimnjak!? Tko ga je srušio!? Majku im j….!

  Da psovka ubija, malo bi života ostalo za onog tko je naredio da bageri sruše Paromlin, biser industrijske arhitekture, kulturno dobro, starinu građenu između 1862. i 1908. godine, prostor koji pamti dva požara što mu nauditi nisu mogla, baš kao što pamti neke dane industrijskog ponosa i slave, prostor koji se činio bogomdanim da se od njega napravi atrakcija kulturna i turistička, mjesto u kojem će se i staro i novo spojiti u ugodno. Mogli su tu biti festivali, izložbe, galerije, koncerti kako kulturnom dobru i dolikuje, kako to radi mudar neki svijet. Ali, kulturno, baš kao i dobro, u nas u zadnjih dvadesetak godina uspijeva slabo i nikako, a industrije je taman toliko da i ovo malo ostataka treba zatrti. Pade tako Paromlin. Odavna mu je bilo suđeno.

   Ima Paromlin i svoje stare, radničke obitelji, njih par parova s već odraslom djecom što su nekad skupa u Paromlinu radili, a sad žive podno srušenih zidova, uz prugu, u vlažnim kućicama što su ih za radnog vijeka dobili, uz obećanje da neće tu biti vječno. Radili su, dočekali mirovinu, pristojne stanove dočekali nisu, pa sad mirno čekaju ili da ovaj život završi, ili da ih se sruši i iseli onako kako je srušen Paromlin. Pomiren je taj svijet sa svim, ništa njih više iznenaditi ne može. Iznenadilo ih nije ni rušenje. Slute ga odavna, recimo od trena kad se velika banka iselila iz prostorija što ih je imala tik do Paromlina. Bilo im je jasno kako će sve to jednom završiti u rukama kakvog marnog tajkuna neimara, kako će bageri kad tad doći i poravnati sve što im stoji na putu od Poglavarstva pa do Strojarske ulice, u kojoj samo što kraju nije došla gradnja raznobojnih ganc novih kućerina. A na tom putu idealnom za gradnju i mešetarenje, svega što je višak i što smeta – ljudi, zgrada, starih tvorničkih postrojenja. Sve neke čudne nastambe i neko sumnjivo društvo koje nije na vrijeme shvatilo kako je zalog budućnosti samo dobar šoping centar.

   Divna opsjena

Jest, srušila ga je zagrebačka gradska vlast, srušila ga je jer, kako lakonski pojasniše, skrbe za sigurnost svojih građana, onih koji jutrom pune parkiralište i gradsku kasu podno Paromlina. Ili je, tko zna, taj tvornički dimnjak kvario kome kancelarijski pogled iz zgrade poglavarstva. No, srušila je Paromlin zapravo država, država koja ne funkcionira ovako zapetljana u nerazumljivo klupko ovlasti, nadležnosti, ingerencija, nebrige, nefunkcioniranja, nemara, neznanja. Ministarstvo kulture koje reagira tek kada su cigle razasute po zemlji, aktivisti koji sad u performansu bagerićem napadaju zgradu poglavarstva, javnost koja i opet uglavnom šuti, struka koja se uredno javlja kad je već za sve kasno, i gradski čelnici za kulturu koji nam se rugaju dok nude divnu opsjenu, spominjući novu knjižnicu koja će niknuti na temeljima Paromlina, ljepša i starija nego je Paromlin ikad bio. Paromlin čija bi obnova koštala manje od Bandićevih novih fontana.

   Igrokaz je vazda isti, u Zagrebu, Rijeci, Splitu. Država i gradovi koji nemaju para k’o ni sluha, ni pameti, i društvo u kutu koje samo čeka prigodu da svoje pare oplodi na zgarištima dobra, kulture i arhitekture. A tu smo, dakako, i mi koji svaki put nanovo dajemo legitimitet svima spomenutima, uvijek istima. Eto nas dok, vazda jednako neinteligentni, bacamo glasački listić u vazda iste kutije, uvjereni da bolje ne može, a i gore teško da može. Jebo Paromlin, kad je nam dosta i naše muke, i kad je svakom njegova muka najveća, onako kako je velika bila muka premijerova kad mu je u stanu pukla cijev od vode, toliko velika da se s njom morao pohvaliti ljudima kojima su poplavljeni životi.

      Dno vrha savršena svijeta

  U tri dana sve se u nas rješava, baš kao što su tri dana posvemašnje nepažnje, tri dana starog godišnjeg, tri dana okrenutih leđa bila dovoljna da se dogodi neminovno, da se sanak o sačuvanoj starini rasprši k’o mjehur od sapunice. Nestade Paromlina onako kako nestade brusionice i radnje za popravak kišobrana majstora Marka Jurkovića u Rijeci, na početku Ciottine ulice, na broju 5b. A bila je ona tu 48 godina! Bit će da ju je pojelo slobodno tržište, ako je pojeli nisu grad, država i pripadjuće im građanstvo, koji ne vide nikakvu korist u tome da se neke trajne vrijednosti zaštite, pa makar »silom«. U komentarima podno teksta u Novom listu o ugaslom obrtu na početku Ciottine ima i onaj u kom netko reče kako bi svaki put kad bi prolazio kraj radnje pa u nju zavirio, pomislio da unutra radi sam Don Quijote. Pametnome dosta.

   Pa(r)omlin. Za tri dana nitko se neće sjetititi da se rušilo, da je ugaslo, da se nije sačuvalo. Tek će ono ljudstvo što je nekad u Parmlinu radilo strpljivo čekati da i na njih dođe red, a ono malo »dužebrižnika« i dalje će usrdno psovati »neznanog« junaka koji je dao naređenje da bageri krenu u akciju, skloni vjerovanju kako se u Finskoj, tamo gdje imaju inteligenciju veću od naše, takvo što ni u ludilu dogoditi ne može